Wiesław Myś liwski Traktat o ljuštenju graha

Wiesław Myś liwski Traktat o ljuštenju graha

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Wiesław Myś liwski TRAKTAT O ŁUSKANIU FASOLI Copyright by Wiesław Myś liwski, 2006 This translation is published by arrangement with Społeczny Instytut Widawniczy ZNAK Sp. z o.o., Kraków, Poland. za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2015.

Wiesław Myś liwski Traktat o ljuštenju graha S poljskoga preveo Mladen Martić Zagreb, siječanj 2015.

1 Došli ste kupiti graha? K meni? Pa u svakom ćete dućanu dobiti graha. Ali izvolite, uđite. Pasa se ne bojite? Ne bojte ih se. Samo će vas ponjušiti. Tko je prvi put, moraju ga ponjušiti. Kad bih ja znao. Nisam ih to učio. Sami od sebe tako. Pas je, kao i čovjek, nedokučiv. Imate psa? Trebali biste imati. Od psa se može puno naučiti. No, sjedi, Reks, sjedi, Hap. Dosta. A kako ste dospjeli ovamo? Nije do mene baš lako pogoditi. Još sada, poslije sezone. Čak se ni pitati za mene nema sada koga. Vidjeli ste, u vikendicama ni žive duše. Odavno su već pootišli. Čak malotko i zna da ovdje živim. A vi po grah. Naravno, sadim malo graha, ali samo za sebe, zar mi puno treba? Kao i svega. Mrkve, cikle, luka, češnjaka, peršina, da imam svoje. I da vam kažem, čak nisam ni lud za grahom. Ako treba, pojest ću, jer pojest ću gotovo sve. Ali nisam lud. Ponekad si skuham grahovu juhu ili grah na bretonski, ali rijetko. A psi grah ne jedu. Prije da, sadilo se tu puno graha. Ne znam je li vam poznato, grah je nekoć zamjenjivao meso. A uz takav posao, kako su ovdje radili, od zore do mraka, čovjek mora 5

pojesti taj komadić mesa. Da ne kažem kako su i trgovci ovamo često po grah dolazili. Ne samo po grah, ali graha su najviše kupovali. Da, tijekom rata, kada je ovdje bilo selo. U gradovima se tada umiralo od gladi, kako znate. Gotovo svaki dan se kolima po njih na postaju odlazilo. Postaja je nekoliko kilometara odavde. Kasnije ih se vraćalo s robom. Negdje tako kao sada, u kasnu jesen, najčešće su dolazili. U svakome slučaju najviše ih je u ovo doba dolazilo, kada se već s polja sve sakupilo. Graha, koliko je tko stigao do njihova dolaska oljuštiti, do zadnjega su zrna uzimali. Često se grah još nije dobro osušio, a već su ga svugdje po kućama ljuštili da dospiju. Cijele su obitelji ljuštile. Od zore do u noć. Često bi se o ponoći izašlo na dvor, a još bi tu i tamo po prozorima svijetlilo. Naročito kada bi grah rodio. Jer s grahom je kao i sa svime, jednom uspije, drugi put ne. Za grah mora biti dobra godina. Grah ne voli kada je sunca previše. Previše sunca, znači malo kiše. I spali ga. Ako je opet previše kiše, i prije nego iznikne, već strune. A događalo se i da je godina dobra, a svaka druga mahuna prazna ili zrna pohrđala. I ne zna se zašto. Grah, a ima svoje tajne. Možda ste tada dolazili ovamo kao prekupac? Ali valjda bih vas prepoznao. Gotovo sve sam prekupce poznavao koji su dolazili. Sadilo se u nas puno graha pa je i puno prekupaca prošlo ovuda. I ljudska sam lica od djetinjstva dobro pamtio. A zna se, što se u djetinjstvu upamti, zauvijek se pamti. Naravno morali ste biti još mladi, drugačije odjeveni. Prekupci su tada u najgorim dronjcima dolazili, imao tko, nemao, odijevao se što gore da ne bi budio sumnju. U vlakovima su ih pretresali, oduzimali im. Govorilo se samo prekupci. A sada, vidim, kaput na vama, šešir, šal. 6

Imao sam nekoć i ja isti smeđi, pusteni šešir i takav kaput. I šal, svileni ili od kašmira. Volio sam biti dobro odjeven. Ali zašto se ne skinete? Evo, na vrata objesite. Ondje je vješalica. I izvolite, sjednite. Na stolčić ili na klupu, kako volite. Samo da završim ovu pločicu, malo mi je ostalo. Išlo bi i brže, ali ruke mi više nisu iste. Ne, reuma. Sada je ionako puno bolje. Gotovo sve mogu napraviti. Samo saksofon ne mogu svirati. Da, nekoć sam svirao. A svašta. Čak i ove pločice, vidite, osvježavam. A to i u rukama traži sabranost. Najgore je s tim najmanjim slovima. Sklizne vam kistić i morate cijelo slovo benzinom ispirati i iznova započeti. Zašto mi je palo na pamet da ste mogli kao prekupac tada dolaziti ovamo? No, zato jer ste ravno k meni po grah došli. Očito je da ste morali znati kako se ovdje nekoć sadilo grah pa ste mislili da se i dalje sadi. Čovjeku se tako katkad čini da se malošto može promijeniti u takvim mjestima gdje se od pamtivijeka sadio grah. Samo kako ste uspjeli u sebi sačuvati uvjerenje da postoje takva vječna mjesta? To ne mogu razumjeti. Zar ne znate da nas mjesta vole obmanuti? Sve nas obmanjuje, to je istina. Ali mjesta najviše. Da nema ovih pločica, ni ja ne bih znao da je upravo tu bilo to mjesto. Uopće niste tu nikada bili? Čak ni kao prekupac tada? Onda se ispričavam što sam vas uzeo za prekupca. Očigledno predugo danas dreždim nad tim pločicama. Kakve su to pločice? Ime, prezime, od do, neka počiva u miru. Svake godine u ovo doba skupljam s grobova i osvježavam. Vrijeme mi tako prolazi. Samo ime, prezime, koliko je to slova. A svako slovo treba pažljivo, da pokojni ne bi pomislio kako sam ga, ako je bio, recimo, s one strane rijeke, obnovio svakojako. Jer ovdje su se uvijek dijelili na s ove i 7

s one strane rijeke. Kada ljude nešto može podijeliti, uvijek se podijele. I ne samo po rijeci. Odakle držim da mrtvi misle? Odatle što ne znamo da ne misle. Jer što mi znamo? Često me nakon dva-tri slova, osobito ta najmanja, oči zabole, ruka mi zadrhti i moram prekinuti. Treba strpljenja za takva neživa slova. Jedva jedna osvježim, kada na prethodnima, koje sam lani osvježio, već počne boja blijedjeti. U šumi brže blijedi. Vlaga, sunca samo u zoru, tako da moram u krug obnavljati. Da ne osvježavam, dosad se već ne bi znalo tko je na kojoj. Kupovao sam razne boje, ovakve, onakve, inozemne. Sve izblijede. Znate li neke boje koje neće izblijedjeti? U pravu ste. Nikome nije u interesu da nešto bude trajno. Osobito boja. Uvijek se nešto preboji da bi se drugo obojilo. To ne znam. Možda je netko osvježavao i prije, ali sigurno nije dugo, jer sam s naporom iščitao tko je na kojoj. Očito je zaključio da na ovome svijetu ionako nije nikome osigurana vječnost pa je prestao. Usto i troškovi, sama boja, a kistovi, a rad. Dobro da sam nekoć tu sve poznavao. A i tako sam morao kod nekih počeprkati po sjećanju. Najgore je s djecom. Neku kao da sam tek krstio. 8

Prekasno ste došli. Sada još samo ima brusnica. Ali morali biste pričekati da stisnu mrazovi, jer ih najviše u močvari raste. Močvare su nedaleko odavde. Dao bih vam neki ćup, nabrali biste. Brusnice za paštetu, za prste polizati. Još s kruškama, a pašteta od zeca. Ja ne skupljam, nemam kada, moram ovdje čuvati. Ovako kao sada, poslije sezone, osim mene i ovih mojih pasa nema tu nikoga. Povremeno netko skoči pogledati što je i kako je s njegovom vikendicom. Istinu rekavši, nepotrebno. Svatko zna da je sve u redu. I ne može biti drugačije kada ja čuvam. Mogli su se ne jednom uvjeriti. Ali nemam pravo nikome zabraniti, ako netko hoće pogledati, što je i kako je. To su njihove vikendice. Samo što je to obično prije podne. Nitko da bi u ovo doba. U ovo doba ovdje mrtvo postaje. I sumrak puno ranije zapada. Prije mjesec dana još ne bih palio svjetlo. Posve sam dobro vidio slova, čak i ta najmanja. I bez naočala sam bojio. A sada, vidjeli ste, sumrak, na zatoci ni valića. Moglo bi se učiniti da se voda skrutnula u čvrsto tlo. Još bi tako kao danas, uz utihu, tkogod mogao pomisliti da se dade suhom nogom preći s jedne obale na drugu. A vi ste u kućici gospodina Roberta odsjeli? Niste valjda noću doputovali, jer bih čuo. Cijele noći nisam spavao, čuo bih. U noći se preko zatoke i najmanji zvuk prenosi. Tek sam pred jutro zaspao. Već je svitalo, pogledao sam kroz prozor, ali još vas nije bilo. A potom sam zaspao, ne znam čak ni kada. Magla vas je putem zadržala? A ovdje nije bilo magle. Istina, u jesen se događaju magle da je često teško probiti se. Vozite, a odjednom bijeli zid. Živio sam još u inozemstvu i jednom sam tako u jesen, otprilike u ovo doba, odlučio doći ovamo. U jesen kada 15

ovdje više ne bude nikoga. I isto sam u vikendici gospodina Roberta odsjeo. Gospodin Robert mi je rekao gdje ću naći ključ. Ispod verande, u bačvi, na čavlu. I vi ste ga tamo pronašli? No, jasno. Prije toga sam ovdje bio samo jednom, u nedjelju u sezoni. S gospodinom Robertom sam došao. Taj put gospodin Robert nije mogao. Naravno, mogu koristiti njegovu vikendicu, rekao je kada sam ga nazvao, ali on, nažalost, ne može doći. Rekao mi je gdje ću što pronaći, ali i gdje je ključ. Sumrak je već zapadao kada sam prešao granicu pa sam računao da ću doći noću i možda se do dana čak i malo ispavati. Dok sam se vozio glavnom cestom sve je bilo u redu, noć zvjezdana, mjesec, vidljivost posve dobra. No sišao sam na pokrajnji put, potom opet skrenuo na drugi i počela se pojavljivati magla. Ispočetka rijetko i tek ponegdje, nailazila je u pramenovima, preprečujući s vremena na vrijeme cestu. Ali maglenke su me još posve dobro služile. Dotad sam razmjerno čak i brzo vozio. No sa svakim kilometrom ti su se pramenovi zgušnjavali. A nakon nekoga vremena kao da su zidovi magle počeli izrastati na cesti. Vidjelo se samo u naseljima gdje su gorjele svjetiljke. No kada bih izašao iz takva naselja, upadao sam u još gušću maglu. I sve gušću i gušću. Magla je bila preda mnom, magla nada mnom, sa strana, straga. Kao da ne postoji svijet, samo magla. Pokušavao sam paliti i ova i ona svjetla, nije ništa pomagalo. Znam da duga najmanje pomažu. Duga, odmah ti je bijeli zid pred maskom. Mimoilaženja i samo maglenke. A najbolje ako se još netko drugi s vama vozi, odškrine vrata i gleda kolnik odmah uz auto i tako vodi toga za volanom. Ali vozio sam se sam. Usto nijednog auta iza mene, preda mnom. Jer može se također i s nekim dogovo- 16

riti, da malo povede on malo vi, na smjenu. Stražnja crvena svjetla najbolje u magli pokazuju put. Na trenutke više uopće nisam bio siguran vozim li naprijed ili ću učas sletjeti u jarak, udariti u prometni znak, u drvo. Reći ću vam, nikada dotad nisam vozio po takvoj magli. Svako malo sam se zaustavljao, izlazio da udahnem svježega zraka. Napravio nekoliko pokreta, sjedao i vozio dalje. Odjednom vidim, s obje strane ceste počinju svjetlucati nekakva čudna slabašna svjetlašca. Što bi to moglo biti? Ispočetka još rijetka, tu i tamo. No nije bilo teško opaziti da stoje u prozorima, kako god se prozora malo vidjelo, a još manje kuća, jedva obrisi koji se naziru iz magle. Domislio sam se da prolazim kroz nekakvo mjesto, osobito jer je tih svjetlašaca bilo sve više, zgušnjavala su se, a ubrzo su se od njih s jedne i druge strane ceste stvorili svjetleći lanci, tako da sam vozio kao kroz nekakvu aleju. Vozio, previše je reći, prije sam se kotrljao. Magla je preda mnom i dalje bila gusta. Uto su ispred maske automobila iz magle izronila dva lika. Vjerojatno muškarci, pomislio sam. Nisam stigao zatrubiti, samo sam iz sve snage pritisnuo kočnicu. Znoj me oblio, srce mi se čulo kako lupa skoro po cijelom automobilu. Bio sam siguran da će se baciti na auto, početi lupati po prozorima, izvaljivati vrata, psujući me najgorim riječima. I bili bi u pravu, jer pa što ako su hodali posred ceste. Ali zamislite, nisu ni primijetili auto. Valjda su se svađali, jer su do mene doprli njihovi hrapavi, povišeni glasovi. Zamahivali su rukama, gurali se. Izgledalo je da ću još biti svjedokom tučnjave u toj magli. Spustio sam malo prozore, uključio na sav glas radio, išla je nekakva oštra, bubnjajuća glazba, mislio sam, mož- 17

da će čuti i osloboditi mi put. Nisu čuli. Stali su, njišući se na sve strane, a u jednom su trenutku ušli u klinč, zagrlili se u srdačnom zagrljaju i počeli ljubiti. A bili su tako pijani da je jedan drugoga pridržavao dok bi se taj rušio. Na kraju sam zatrubio i drugi put i, začudo, pljesnuli su se dlanovima i jedan je pošao na jednu stranu ceste, drugi na drugu. Već sam spustio nogu na papučicu gasa, kada su se iznenada vratili i opet počeli grliti. I tako su se obgrljeni, pripijeni, njihali i njihali, kao da su zaključili da se neće rastajati, već se samo svaliti i prespavati tu, na cesti. Na sreću su se uhvatili pod ruke i krenuli svom širinom ceste naprijed u tu maglu. Krenuo sam i ja polagano za njima, računajući da ću ih možda uspjeti mimoići, kada jedan drugoga povuče na ovu ili onu stranu ceste. Ali čim bi ovaj povukao onoga, odmah bi ga onaj povukao natrag. I išli su tako cik- -cak, i još svako malo zastajkivali, tapšajući se, tresući si ruke ili se vukući za njih. A s njima sam morao zastajati i ja. U jednom se trenu iz magle nad cestom pojavio slavoluk. Zapravo je zasvijetlilo. Lanac sličnih, slabašnih svjetlašaca poput onih u prozorima označavao je cestu od ruba s jedne strane i penjao se uvis, gdje se nad središtem ceste prekidala ta jedna svjetleća polovica polukruga. U drugoj, ugašenoj, sigurno su izgorjele žaruljice ili se prekinuo vod. I u toj svjetlećoj polovici polukruga svijetlile su dvije riječi: Dobro došao. Natpis mora da je bio dulji, ali se ta druga polovica ugasila. Zadržali su se u tom slavoluku. Nisu se više grlili, nisu tresli, nisu tapšali, pružili su si samo ruke, a u mene je ušla nada da će se možda napokon razići. Nisu se, istina, mogli otkinuti iz tih svojih ruku, kao da nisu bili sigurni hoće li svaki za sebe ostati na nogama. Na kraju su se ipak nekako 18

pootimali jedan od drugoga i jedan je iščeznuo s ove strane ceste, drugi s druge. Odahnuo sam s olakšanjem. Ali nisam krenuo odmah. Izašao sam iz auta, trenutak postajao da se malo umirim. Hladnoća magle mi je dobro činila. I tek potom sam ušao u auto i polagano krenuo. Prošao sam možda nekoliko desetaka metara, a oni se iznova pojavljuju iz magle nasred ceste. Nisam više znao što učiniti. Stao sam. Valjda su ipak opazili auto, jer su se zagrljeni okrenuli, iako s naporom, na moju stranu. Spustio sam staklo, provirio glavom. Dobar večer, gospodo. Ne biste li mogli?... Počeli su prema meni raditi nekakve grimase, kao da me umiruju da će začas osloboditi cestu. I stvarno, glavinjajući, uskoro su pošli naprijed. Odlučio sam pričekati. Uhvatio sam na radiju nekakav koncert, poslušao i tek onda pošao. Vozio sam srca u petama, napeta pogleda, zabrinut neće li opet izroniti iz te magle nasred ceste. Nećete vjerovati, ali kao da sam se već vezao za njih. I čak su mi počeli nedostajati. Završila su svjetlašca, malo sam ubrzao. Nakon nekoliko kilometara osjetio sam se tako umoran da sam, ugledavši s lijeve strane osvijetljeni natpis Motel, odlučio stati. Motel je bio tih, vlasnik ljubazan. Odvratio me od vožnje po takvoj magli. Po takvoj magli, po takvoj magli. Kamo ćete voziti? Prespavat ćete, otpočinuti, magla će se razići. Imamo udobne, jeftine sobe. Pojest ćete nešto toplo, da začas ugrijemo? Hoćete li popiti pivo? O, sada ima piva koliko poželiš. Čak inozemnih. Ili biste voljeli nešto jače? Sobu će vam odmah pospremiti. Danas smo imali gužvu. A ta svjetlašca u prozorima? Taj slavoluk? neoprezno sam upitao. Zbog magle? 19

Pogledao me nepovjerljivo. A odakle ste? Živim u inozemstvu. I tek se tada odobrovoljio: Sveta slika se nosila. Ali ću vam reći, cijele noći više nisam oka sklopio. Čak sam se pitao voziti dalje ili se vratiti. A vi ste vjerojatno dobro spavali? Jer kada sam se probudio i pogledao jednom-dvaput kroz prozor, još se niste pokazali. Auto je stajao, pa sam se domislio da je netko došao. Pitao sam se samo, u ovo doba, u jesen, tko to može biti? Osobito jer je auto strani, prepoznao sam, jer ovdje nitko nema takav. Koja je to marka? To sam i pretpostavljao. Imao sam svojedobno i ja takav isti. Brz kao strijela. I nije se dogodilo da mi se ikada pokvari. Na semaforima sam polazio, gdje sam ja već bio dok su drugi tek kretali. Volio sam brzu vožnju. Brzu vožnju, brz život. Brz život, izgledalo mi je, kraće će potrajati. Bojati se? A čega. U najgorem slučaju. Nema se opet zašto taj život toliko cijeniti. Barem ako je riječ o mojemu. O, da, naplaćao sam se kazni. Jednom su mi čak na godinu dana i dozvolu oduzeli. Nesreće? A može li se voziti bez nesreća? Kao što se ni živjeti ne da bez nesreća. Jednom mi je noga, evo na ovome mjestu, bila slomljena. Jednom ključna kost, jednom tri rebra, potres mozga. Jednom su morali rezati auto da me izvuku. Ali zamislite, nije mi bilo ništa. Malo nagnječenja, ogrebotina, to je sve. Sretan slučaj? Možda. Iako ne znam što je to sretan slučaj. Tek kada me reumatizam dohvatio, tijekom tri godine nisam uopće vozio, a kasnije puno sporije. Koji vam je registracijski broj? Jer nisam vidio, a moram zapisati. Svaki automobil zapišem koji se ovamo dove- 20