zbirka priča Otok s pričom

Transkrypt

1 zbirka priča Otok s pričom

2 Predgovor Ivica Prtenjača Otok s pričom, drugi put! Kad smo prošle godine započeli ovaj natječaj što smo mogli očekivati? Ta riječ je o nečemu vrlo neobičnom i jedinstvenom, na njega se mogu javiti svi, ravnopravno i turisti i domaćini, svi oni kojim žele produžiti osjećaj koji ih obuzme prvog dana boravka na Lošinju, a napušta sporo, tek mjesecima kasnije. Ili ne napušta, pa tad nastaju priče. Ovogodišnji natječaj donio je opet zanimljive glasove sa svih strana Europe, različite spisateljske intime, iskustva, znanja i namjere. Kad smo većkod namjera, treba reći često vrlo slične, odnose se najviše na konzerviranje, nadogradnju nekog osjećaja ljepote kojem prethodi iskustvo otoka, ovog puta Lošinja. On je doista otok s pričom, ima je svatko od nas koji po njemu hodamo, uz njega plivamo. Njegove su priče mnoge, velike i malene istovremeno, one su i njegove i naše, zajedničke, i one su ponuđene. A ponuđen je i ovaj veseli, demokratični i mnogoglasni natječaj. Sad je sve na nama.

3 Sadržaj zbirka priča Otok s pričom IMPRESUM Val Lošinj val@val-losinj.hr Dizajn i grafička priprema: Borovac i Bence d.o.o. SIOSTRY Z LOŠINJ / SESTRE IZ LOŠINJA Joanna Roś NAKAZNI APOKSIOMEN Ivan Katičić GOSPA OD CUKRA Senka Staniševski 'KO TO PRIČA? OTOK PRIČA! Andrea Igaly ARGONAUTI Romana Kuzmanić Oluić BITI MAJKA NA OTOKU LOŠINJU Martina Krajina ONIMA KOJI PLOVE Darko Veršić IMMORTELLE Nives Matijević KAK SI RIBICA? Vjeran Vukašinović 14 DANA RAJA Robert Mlinarec OTOK DOBRIH LJUDOVA Pavel Zrnić LJUBAV SA ČIKATA Lajčo Perušić NEBESKO CVIJEĆE Nika Fazlić OTOK BITI Renata Veličan PORUKA U BOCI Blanka Radan UVALA Dražen Kujundžić PRIČA OD NEREZIN Marija Lena Jensch TAGESZEITEN / DOBÂ DANA Pichler Carolin OTOK / OTOK Franjo Frančič ZADNJI MEJNIK KOPNEGA / ZADNJI MEĐAŠ KOPNA Primož Lampič MOJA KRATKA ZGODBA / MOJA KRATKA PRIČA...39 Mateja Vlašič V ZAVETJU SPOMINOV / POD OKRILJEM USPOMENA...40 Majda Arhnauer Subašič NOČNÍ PLAVBA / NOĆNA PLOVIDBA...41 Pavel W. Petkov

4 Uvod Ivica Prtenjača Što reći nego i ove godine uspjeh? Na drugom natječaju Otok s pričom nagrađene kratke proze odišu autorskom raznolikošću, ali i trenucima uzajamnih bliskosti, oni su smješteni u sjećanje, nostalgiju, svijet koji pomalo ili zauvijek nestaje. U tom smislu književnost može biti i često jest ljekovita. Prvonagrađena priča Sestre iz Lošinja krasne je lirska minijatura u kojoj se zrcali intima onog otoka u nama i onog oko nas. Nakazni Apoksiomen spaja priču iz djetinjstva i jedno davno prijateljstvo s ranom tog divnog Rimljanina, tek nedavno nađenog u morskom plavetnilu, otkrhnute šake. Gospa od cukra donosi toplinu razgovora i opet, naravno sjećanja. Otok s pričom je otok uspomene, ali i nade u ponovni susret. Tako i ovaj natječaj, ove nagrađene, ali i sve zaprimljene priče na ovaj natječaj govore o budućnosti, o trećem izdanju, razvoju, sljedećem ljetu, nekoj toploj i ugodnoj nadi. A oko nas sunce pada u more i mi raznosimo lošinjsku sol. Neka sunca, neka soli!

5 # 1. nagrada # Siostry z Lošinj Joanna Roś Sestre iz Lošinja 11. kolovoza Jednoga dana nijedna od sestara neće se sjetiti slika Ivana Generalića prekrivenih komadićima žalfije, zaboravit će jadranski vrt, od kojeg u pamćenju ostaju jedino glavice šparoga. To, zapravo, i nije ništa čudno već stoljećima po svim važnim mjestima ostaju samo slamnati šeširi veslača koji se ljujaju slatkom monotonijom našeg otoka. Zato i ne smeta nijednoj od njih što će se uvijek vraćati u prošlost kada u čašu vode iscijede sok od grožđa. Jutra u Lošinju nižu se jedan za drugime. U vrč, koji držimo u zgnječenom ledu, umačem drvenu žlicu, miješam slatko-kiseli liker od zelenih šljiva koje nisu za pojesti. Njihove kožice koje blistaju u vodi sliče sestrama na bombone, možda čak i na perle. Pčele zuje iznad krizantema dok ja po rukama prevrćem metalnu breskvu besmrtnosti s pokvarenim mehanizmom, pristiskač papira s mišem koji je osjetio jabuku koju je načeo mali glodavac ili vrijeme. Već je osam. Svetica riđave kose koja s nama stanuje pokušava ukrotiti svoju grivu hladnom surovošću žena u crnini koje stoje s obje strane ulaza u grobnicu kraj crkve Sv. Martina. Kao da prolazi kroz prozor, kažiprstom desne ruke, koji podsjeća na uspavani cvijet lotosa, moli za trenutak tišine i mira, drugim dlanom pokazuje svijetlozelene mrlje na riđozlatnoj pozadini pločica i bršljan koji raste na krovu s grančicom različka. Noću čujem kako sestre šapću: Spavaš li? Danas na placu uočila sam izlog pun šarenih leptira, staro obojeno lutkarsko kazalište sa zastorom i nekoliko lutaka. Ti? Devetnaestoljetna izdanja drama u kožnom uvezu, koja neće tako skoro uskrsnuti iz prašnjavog kartona. Sestre velikim očima gledaju kroz ključanicu. U tim su očima smještene i druge majušne. Događalo se da pitaju kad mijenjam njihovu posteljinu na ovu u cvijetiće: Ovo je jastuk ili livada? A kada im pokazujem na noktu bijelu kožicu breze, one se žele njom pokriti i zgužvati je. Izvlače neuhvatljive mušice iz omiljenog kovčega i hraneći ih zrakama svjetla koje prodiru, kažu: Pišeš o Lošinju kada pišeš o nama. Na ulici se smješkaju prolaznicima i orošena čela trče prema pijesku. 11 sierpnia 2015 Któregoś dnia żadna z sióstr nie przypomni sobie obrazów Ivana Generalićia zasłoniętych przez plamki szałwi, zapomni o adriatyckim ogrodzie, z którego i tak w jej pamięci wystają jedynie główki szparagów. Nic w tym dziwnego od wieków po wszystkich ważnych miejscach zostają tylko słomiane kapelusze wioślarzy z lekka kołyszące słodką monotonią naszej wyspy. Dlatego nie przeszkadza żadnej z nich, że nigdy nie skończy się marnotrawienie pamięci, kiedy wypełniają kubek wodą i wyciskają do niego sok z pęku winogron. Poranki w Lošinj wysypują się jeden po drugim. W dzbanku, trzymanym w kruszonym lodzie, zanurzam drewnianą łyżkę, mieszam słodko-kwaśny likier z zielonych śliwek-niejadek. Ich błyszczące w wodzie skórki przypominają siostrom cukierki, może koraliki. Pszczoły uwijają się nad chryzantemami, kiedy obracam w dłoniach metalową brzoskwinię nieśmiertelności z zepsutym mechanizmem, przycisk do papieru z nasłuchującą myszą na jabłku uszczkniętym zębem małego gryzonia lub czasu. Już ósma. Ceramiczna, rudowłosa święta, która z nami mieszka, oburza swoją splątaną burzą włosów bezosobową surowość żałobnic po obu stronach wejścia do grobowca przy Kościele Świętego Marcina. Jakby wychodząca z okna, wskazującym palcem prawej dłoni, przypominającym śpiący kwiat lotosu, prosi o chwilę ciszy i zadumy, drugą wskazuje na seledynowe zacieki na rudo-złotym tle kafli i bluszcz zasadzony na dachu z gałązką chabru. W nocy słyszę, jak siostry szepczą: Śpisz? Dzisiaj na bazarze wypatrzyłam gablotę pełną kolorowych motyli, stary malowany teatrzyk lalkowy z kurtyną i kilkoma pacynkami. A ty? Dziewiętnastowieczne wydania dramatów oprawione w skórę, jeszcze nie oczekujące w zakurzonym kartonie na kolejne wcielenie. Siostry patrzą swoimi wielkimi oczami przez dziurkę od klucza. W tych oczach mieszczą się też inne wielkości szpilki. Bywa, że kiedy zmieniam ich pościel na tę w kwiaty, pytają: to poduszka czy łąka?, a kiedy pokazuję im na paznokciu biały naskórek brzozy, pragną się nim przykryć i zgniatają go w garści. Wyciągają skrzydlate, gryzące jętki z ulubionej szkatułki i dokarmiając je pianą światła, zaczerpniętą z powietrza, mówią: Piszesz o Lošinj, kiedy piszesz o nas. Na ulicy uśmiechają się do przechodniów i biegną, z kroplą potu, w stronę piasku. 5

6 # 2. nagrada # Nakazni Apoksiomen Ivan Katičić Od cijelog Apoksiomena, umjetničkog savršenstva, ja buljim u njegovu krnju šaku. Odlomljeni prst. Zašto uvijek tražimo mane, nedostatke i nesavršenstva? Možda zato što nas prisjećaju na naše vlastite? Podsjeća me na Aljošu, prijatelja iz djetinjstva. Igramo na iza sebe. Nitko ne želi biti golman, svi bi igrali. Osim toga, golman dobiva i jake udarce, jer svi raspaljujemo po lopti kao da nam život o tome ovisi. Ima nešto oslobođajuće kod divljačkog napucavanja nogom i nanošenja boli drugome. U nadmetanju i dokazivanju jedno drugome, tko bi trebao braniti, Vibok prvi gubi živce i odlazi na branku. Trening je pri kraju, a mi trčimo puni snage kao da je tek počeo. Najžustrije duele vodimo ja i Aljoša. Uklizujemo jedan drugome, čupamo se za majice, pa i za kosu bi da nije tako skliska od znoja. Od suigrača dobivam loptu. U šprintu se uspijevam nekako othrvati Aljoši. Spremam se opaliti, već je vidim unutra, čisti zicer, a Vibok bojažljivo stavlja jednu ruku na genitalije, da spasi što se spasit da. I onda, Aljoša uklizuje. Lopta leti visoko, preko Viboka i njegova pimpeka, i preko branke, pa i preko ograde terena. Grizem usnu od bijesa, a Aljoša ponosno prima čestitke suigrača. Ajde sad lipo po balun, kažem mu. Šta? Pa ti si ga kenda, ne ja! buni se. Ne zanima me, od tebe se zadnjeg odbilo. Izvoli lijepo po njega, ravnodušno mu odgovaram dok u meni kipi. Ekipa se opet dijeli, na one koji smatraju da trebam ja ići po balun i na one koji su još bijesni na moj promašaj i Aljošino ometanje. Ajde dobro, ja ću ić po balun, kaže s podsmijehom, ja barem nisam falia onakav zicer. Oprezno se prebacuje preko dvometarske ograde, onakve s očicama u obliku rombova kakve se obično nalaze oko skladišta i gradilišta. Kratko traži balun u šašu koji povija vjetar, pa nam ga dobacuje nazad. I onda, krik. Šta je Aljoša, šta si sta ko drvena Marija, netko dobacuje uz neizostavni smijeh cijele ekipe. A Aljoša šuti i gleda u dlan. Tek sada vidimo da mu fali mali prst na lijevoj ruci. Leži na travi i natapa je krvlju. Nevjerojatno koliko puno krvi može teći iz tako malog komadića. Uperen je prema meni kao da me optužuje. 6

7 # 3. nagrada # Gospa od cukra Senka Staniševski Was is das? najmlađi od dva unuka, mali Gabo, podvukao je ruku pod stakleni rub stola i izvukao knjigu otrcaniju od najstarije Biblije u kojoj je dida Luka čuvao spise iz svoje mladosti. Šjor Luka nikad nije bio od velikih riči, a pogotovo ne sa najmlađim unukom koji bi ga zajedno sa ocem, šjor Lukinim sinom posjećivao direktnim letom iz Munchena - jednom godišnje kako bi eto, i mali vidija mora. Majka je govorila da je to zbog Gabinog zdravlja jer je opće poznato da more liči i najteže bolesti, a šjor Luka je znao da u pozadini priče samo želi utočit svoju guzicu u slanu vodu i faliti se svojim, jednako finim švabskim prijateljima o predivnom ljetovanju na hrvatskom priobalju. Dok, na primjer, mali Luka- unuk drugog sina koji nikad nije napustio granice otoka, a kamoli države već zna lovit ribu golim rukama, prodavat je na pazaru crnim Talijanima, pretrčavat najopasnije grebene i čistit palubu brodice a isto nije bio od velikih riči, baš ka i dida Luka. Ali, familija se voli jednako, jel'te, pa je ipak podigao žut brk i razvukao: To je...moja mladost, sinko. Gabrijel, od milja Gabo nije bio zadovoljan odgovorom. Iz okoričenih spisa izvukao je požutjeli novinski članak iz jugoslavenskih novina u kojem je uz kratki tekst stajala i fotografija muškarca sa žutim brkovima, nalik na didu Luku. To si ti, grenpa? Hlapljivo je raširio velike muljave švabske oči i drveno ih uprtio u starca koji je bio nervozan jer je danas dan za penziju, a poštara nigdi. Ne sinko, to je moj otac Luka, tvoj pradida. A u štampi je jer...pa, to je duga priča. Mali je čekao i dalje. Dida Luka nije imao izbora. Morao je ispričati legendu o šjor Luki i Gospi od cukra. Možda je i najbolje da to čuje od njega, jer sad već pokojni šjor Luka, otac dida Luke, i pradida unuka Luke i Gabrijela bio je navelike poznat na otoku. Svi su znali legendu o njemu koja se proširila i preko morskih granica zahvaljujući mornarima i kapetanima švercerima. Bilo je to davnog ljeta 1970 i neke, kad su kao i svakog davnog ljeta 1970 i neke uživali u sutonskim strastima pod tijelima jeftinih Čehinja, mada su se u to vrijeme osjećali kao turisti u vlastitoj zemlji tražeći kruha od Amera kojima je novčanik uvijek bio pun, a glava, uvijek prazna. Šjor Luka je bio poznat kao 7

8 # Gospa od cukra # trgovac a trgovine nikad vidio nije. Bio je švercer svega što mu je dopalo pod ruku, ali njegova prava strast bilo je kolekcionarstvo. Ne tipično, zapravo; nisu ga zanimali antikviteti niti satovi i prsteni velikana već samo ono što bi priroda podarila raznim oblicima koji su podsjećali na nešto ili nekoga a da ljudska ruka nikad taknula nije taj plod predivne mašte majke prirode. Znao je donositi kući odronuli komad zemlje sa planine što podsjeća na viteza sa zemljanim oklopom, koralj koji je oblikom bio identičan grudima Marlin Monro, kamen sa plaže koji bi uz slab vid lako zamjenili za siluetu druga Tita. Na tavanu je imao neurednu, usmrdjelu kolekciju čuvanu sa dva lokota i vječno budnim očima babe Mande koja se potiho nadala da bi mogla dobiti pozamašnu svotu za nju nakon šjor Lukine smrti. Jednog jutra davne 1970 i neke, Sunce je uprlo inateći se s visoka kad se šjor Luka sletio iz konobe i sjeo na sam dok, okovan kapima znoja i vonjem slanih srdela. Mornarica samo što nije stigla a sa njom pet vreća cukra iz Istarske šećerane koje je ujak Boro krao sa radnog mista i slao šjor Luki da preproda glupim Amerima. Zaradu su dogovorno djelili pola-pola, mada je šjor Luka uzimao potajice deset, nekad i dvadeset posto više jer ipak ga je češao jezik od laži koje su morale proći preko usta ovog inače pravednog mjesnog trgovca, kako bi prodaja bila uspješna - zbog čega je mora ić bar jednom tjedno na svetu ispovid kod fratara- pa su i oni uvijek očekivali veću lemojzinu. Bog je na nebu, ali šoldi su na zemlji, jedan od fratara bi ga prekorio svaki put kad bi došao praznih džepova na misu. No ova pošiljka je bila posebna, nikad prodana. Preuzeo je robu i namignuo kapetanu, preskočio špagu zavezanog broda, spustio se niz liticu i otišao u legendu. Ribarskim rukama sa prstima tvrđim od devine kože dovukao je vreće šećera iza otvorene kapije, spustio ih na polu nakrivljenu bankinu i već uvježbanim potezom otvorio jednu. Zastao je. Opet pogledao u vreću. Zatim je šjor Luka počeo plakati. Whats was in vreća, grenpa? - Gabo je sjeo na didove papuče i očekivao nastavak priče sa čudovištima, vilama ili sličnim paranormalnim stvorenjima koji su bili glavni junaci playstation igrica, Gabine najveće preokupacije zbog čega ga rvacki dida i nije puno simpatizirao, za razliku od malog Luke koji je rukama vata ribu. Šjor Luka nikad nije ušao sporije u kuću kao tog jutra. Manda ga ne bi ni čula da nije jecao. Rastvorenih dlanova pridržavao je grumen šećera pazeći da ih ne pomakne dok je preskakao dva skalina što su djelila kužinu od hodnika. 8

9 # Gospa od cukra # Mando! Mando gledaj! - podigao je nježno ruke sa grumenom cukra. Manda je potražila naočale koje su već bile nataknute na nos, a zatim pružila ruke da uzme to, što god da je njen muž držao tako nježno. Poslije je pričala po otoku da je taj grumen cukra cilu noć držao nježnije od nje prve bračne noći. Nisam reka da pipaš već da gledaš! Histeričnim podizanjem obrva ju je natjerao na oprez. Baba Manda je navikla na njegove fiks ideje pa joj je sve ovo bilo normalno iako i dalje nije vidjela ništa osim grumena cukra na njegovim hrapavim dlanovima. Što vidiš, Mando? Erm, cukar. Cukar. Vidiš cukar. Da Gospa nije u blizini sad bi ti opsova te slipe oči. Nabij čaline i pogledaj opet. Baba Manda je samo razmišljala o ribljoj čorbi koju je tek pristavila na najjaču vatru i koja bi mogla izgoriti ako se ne vrati u kužinu. Oš mi reć šta triban vidit? Ručak će mi izgorit! Šjor Luka je bio vidno razočaran ali ne i iznenađen jer njegova Mandica je uistinu bila vrsna kuvarica ali priprosta i nepismena žena koja je školu vidila samo u prolazu kad bi vodila krave na ispašu. Gospa, Mando, Gospa!, podigao je svoj tenorski ton na lagani pjev slavuja za vrijeme parenja i sa dozom straha ponovo pogledao na svetost koja je spavala na dlanovima. Oša si ti, gospe mi, njena hladna nezainteresiranost podigla je pulsiranje srca u bijesnu glavu šjor Luke. Jel ne vidiš oči? Gospine oči. Pogledaj. Samo je na trenutak milimetar spustio ruke Mandi pod nos. Pogledom ispod teških naočala debelih rubova sokolovski je prešla preko dvije male udubine na povećoj grudi cukra. I taj plašt, rukom drži plašt, vidiš Mando, nastavio je, osjećajući da je pridobija. Da, vidim. Sad odo dovršit užinu, neće mi čorbu tvoja Gospa napravit. Brzo se okrenula na peti i preskočila oba skalina kao neka mlada nevjesta. Nakon što je odnio lagano spustio uz graške znoja i iznenadan napad euforije i visoke temperature- na poseban pijadestal, na vrh jugoslavenskih ča- 9

10 # Gospa od cukra # sopisa razbacanih po starom hrastovom stolu koji je dominirao u skučenom prostoru ustajalog tavana odmah je popio kavu sa rakijom - nije silazio, zvao je Mandu da mu donese dižestiv u najvećoj šalici kako se ne bi morao odvajati od svoje Gospe. Kroz glavu su mu prolazile sve loše misli, sva ljudska zla, sve patnje za Čehinjom s kojom je u mladosti imao tajnu vezu i tajno dite koje nikad nije vidija. Gospa me gledala sve to vrime, pomisli i ta misao ga je opčinila. Danima nije silazio s tavana. Čak su kapetani poslali mornare novake da ga traže po Otoku. Manda je svaki dan u kavu natakala rakije za prst više. Kad su zbunjeni, mršavi momci u plavome povukli veliko mjedeno zvono na samom ulazu kapije, Manda nije znala što im reći. Da je bolestan? Da je otišao van Otoka? Na kraju nije imala vremena za ništa drugo nego za istinu koju su ti isti momci, sa par uljepšanih riječi i dodatnih uskličnika prenjeli svom kapetanu. Šjor Luki se ukazala Gospa. Čudo na Otoku. Jugoslavenske novine prenjele su legendu, koju ti Gabo, upravo držiš u ruci, vidiš, odmah tu poslije teksta o košarkaškom prvenstvu starih amatera Juge, o tvom pradidu, Gospi od cukra koja je godinama poslije toga bila zahvalna za čudna izlječenja, iznenadna ozdravljenja i ostale pizdarije koje su se dešavale pod maglom misterije na Otoku. Najveća od svih da sam ja poslan vlakom u paketu iz Češke tvom pradidi, tu istu večer kad je nijema Gospa ušla u kuću. Mater me poslala sa komadom pogače kao slijepog putnika svom pravom ocu. Tajno dite - Dida Luka je zabio donje zube u žuti brk, efekt tuge i nostalgije skorio se na starčevom srcu. I were ist Gospa? Manda je prodala odma poslije očeve smrti barbi Antiši, splitskom zlataru, za tri groša i par iljada dinara. Antiša veli da se raspala odmah nakon primopredaje, a ja mislim...da možda još uvijek negdje postoji. I da nas čuva. Znaš... neki kažu da se zato i dan danas kaže fraza, Gospa od Cukra. Gabo je i dalje zamišljao Gospu kao ratnicu sa posebnim moćima, strateškom obranom i četom metalnih vojnika iza sebe a šjor Luka se naglo ustao, zvono se čulo dva put. Poštar, penzija. Još jedno Gospino čudo, pomisli i spusti se na kapiju. Morat ću odvojit cener pa kupit sviću za oca i pokojnu Mandu, sve mi se čini. Gospa uvik gleda. 10

11 'ko to priča? Otok priča! Andrea Igaly Sjedimo na plaži. Žmirim i slušam valjanje kamenčića. Volim zvuk valjanja oblutaka, to me smiruje. Smiruje me i mir na Mirni. Ostali smo na Mirni samo mi moja djeca, moj muž, moj pas i ja. Pričamo i divimo se smiraju dana, divimo se danu koji je bio, veselimo se danu koji će biti. Ispred nas je more, najljepše more na svijetu. Želim da svi znaju da je naše more najljepše na svijetu, da svi to znaju. Odlazimo s plaže, iz mira Mirne u žamor mjesta. Priča more, ljudi pričaju, slušaju jedni druge. Slušaju? Pogled upućujem prema Osoršćici. Divim se bojama neba. I nebo nam priča svoju priču. Sutra planiram otići do Svetog Gaudenta. Želim ponovno čuti priču koju nam priča Osoršćica. Želim se ponovno diviti drveću, lišću, cvijeću, kadulji, smilju, kamenju, pogledima. Želim ponovno osjetiti mir i sreću koju osjećam na toj šetnji kroz prirodu. Možda produžim po hrptu do Svetog Mikule pa se odande spustim u Nerezine. U nizini, na Studencu, ljudi. Sjede, pričaju sretne priče, pričaju tužne priče. Isprepliću se priče, ispunjaju nas, neke nas oplemenjuju, neke nas uznemiruju. Povezuju ono što je bilo s onim što će biti. A mi smo danas tu da vežemo jedne s drugima u priču o Lošinju. Lošinj je priča. Lošinj priča. 11

12 Argonauti Romana Kuzmanić Oluić Iznerviran zbog loših prometnih veza ne nužno uvijek, ali ovog puta da, gledao je u krupne oči, činilo mu se da su upravo popile mrak, recepcionarke. Odloživši na stranu polupusteni šešir nalaktio se k pultu i osjećao jest je, kako se rose divni predjeli nad njenom gornjom usnom i u trenu se samo ogrnuo tišinom. Mladi glas u Aurori, naglo ga je prenuo: soba 7, no mogli su to biti i galebovi i sirene brodova. Suspregnuo je svaki oblik odgovora koji bi tijelo moglo počiniti osim nezatomljene pristojnosti što se od svakog gosta, zalutala ili pak namjernika kakav je on upravo bio, i očekivalo. Uronio je potom znojnih pleća i isluženih robusnih cipela, u sobu u kojoj se neugledni blijedozeleni ranac, poguran nogom vlasnika, odmah našao ispod nevelika platnena tronošca. Po svemu rečenom, jest, vidimo ga i bio je putnik namjernik i jedan od onih svatova, kojemu biste rado povjerili nešto na čuvanje. Što još doznajemo? Da su mu, iako po prvi puta, žene strane ali i da im je u popudbinu ostavio više bola no što bi i sam mogao podnijeti. I da je dobro, eto, što su ga one žene, odlučile prepustiti prirodi njegove mučaljivosti, uvidjevši kako je godinama taloženo i brižljivo pospremano u nutrini istovremeno i vješto branjeno od njihova pristupa. Pred zrcalom, opipavao je mladalački izgled i par dubljih bora koje su naglašavale više vertikalnosti u izrazu. Zaustavivši na čas disanje i naslonivši prst na usne, prepozna se iako maglovito kao Poiccard ali on je ovdje bio posve sam, ipak ne i očajan, i zasigurno bez ičije Patricie te došavši ponovo do daha prisili posljednju misao da mine i virom sklizne u nepoznata prostranstva. I najednom, u odrazu otkriva sebe s brončanim mačem teških kožnih korica i pomno sapeta u gusti oklop svojih samurajskih priča ispisa, nacrta, skica i čitavih pasaža zagušenih i zgušnjavanih ispravcima masne tinte, čije je pokušaje držao u kutiji pod krevetom i kojima je i bez ozbiljne kritike, stalno nešto nedostajalo. No u sobi se, od sve te ratničke opreme ljeskala tek futrola foto-aparata i podsjećala na stvarni karakter ove nagle zamjene kopna s otokom. Nakon junaka, vratimo se u ishodište ili motiv. Dan nakon što se dohvatio šestara i nasumično pogodio u otočnu destinaciju, u njegov san ulaze Argonauti nošeni velikim velikim nizbrdičnim valom i drvenim brodovljem koje je vidio, sav jasan, i koje je čuo isto tako jasan, kako se hitro u hipu i bez ostatka vjere u kormilarenje približavaju naglo uzdignutim hridinama ovog novo-nastalog iz 12

13 # Argonauti # srca mora otoka. Uočavamo, kako na ovom mjestu tijek radnje ide k izvjesnosti i kako se otok i Argonauti stapaju u motiv, ako ne već i u priču. Nalazimo ga kako se poslije sna posve prepadnut, zadihan, lud od ovog sna, krupan i bosonog, nespretno i uslijed progonstva oluje drži za drveni kuhinjski štok pogledom tražeći utočište. A do Argonauta, za koje jedva i da je do sna čuo, morao je brodom preko mora, a od preko mora i još kopnom preko kopna do Aurore. Pa makar bili oni i samo igla u plastu sijena, tražit će neki, ako je i nesiguran, trag. U danu koji prethodi povratku na kopno, uputio se lagano i sa šeširom o boku na obalu, prevrtao je mokrim nogama klizavo morsko kamenje, razmišljajući o tome jesu li oni Argonauti nakon olujne havarije ovdje stupili na kopno, ili je kopno negdje bilo niže, posebice pri jugu. Razmišljao je o naplavinama, o slojevima koje je more nanijelo; jesu li oni svjedočili o Zlatnom runu, i je li ono stvarno bilo tako zlatno? Pozlate su u srcu, dodao je onako za sebe, te je otišao u šume, dublje još u šume tražiti, dok nisu prestajali biti vidljivima niski obronci zasuti travama i oštrim šparožjem i nije znao, nije imao koga pitati jesu li Argonauti slušali slavuja ili zlokobni huk sove i kojim su načinom kremenom ili trenjem palili male vatre. I opat kojeg je sreo na molu i na prijelazu u suton, nije s velikom izvjesnošću, a ni radošću, doticao se njih, Argonauta. S večernjim povratkom u Auroru, znao je da mu preostaje samo još jedna prilika. Jedan kadar u filmu, kratki rez i gotovo. No, sipljiva grozničavost koja je navirala i mutila mu teško stečeni mir činila ga je življim i prisutnijim za svu izvjesnost budućeg susreta. I tad opirući se svjetlu što se rasipalo iz jeftinih neona, opipljiva sjeta u njenim dubokim očima bivala je sve gušćom. Na početku razgovora on saznaje detalje, poučne i instruktivne za svakog turista, što pak ne uzima danak ovoj priči. Ruka koju vidimo kako kreće sama posegnuti za otkrivenim izvorom blagosti, ostaje u kretnji koja prolazi kroz kosu i nehajice popravlja obod već zgužvana šešira.i evo ga sad, gdje misao mu kruži usred priče, gdje njene rečenice sustižu jedna drugu, gdje je već iza nas Amfilon i Eufem, Melaj, Nestor pa i Orfej koji lirom u olujnoj borbi Argonauta nije upokojio morske sile i gdje dok ona razgovijetno izgovara riječi veliki veliki val pa potom drveno brodovlje on već vidi opasne scile, i ona onda silaznom putanjom klizi po bridu legende o bijegu Argonauta na brodu Argo i o onome što on u snu nije stigao dosanjati o ubojstvu i zvjerskom komadanju lijepog Apsirtova tijela od zaslijepljenih mržnjom progonitelja Jazona i Medeje i o nastanku izduljenih Apsirtskih otoka iz njegova 13

14 # Argonauti # okrutnom osvetom uzeta bića. I u tom trenu, to za njega biva taj kratki rez. Kadar u filmu. The end. Jutrom, napušta jezgro raspleta otok, dom Argonauta. I kada ključ s pomnjom polaže na njen dlan, razmjenjuje dug pogled i osjeća kako ugodom drhturi po marginama nutrina ali i kako se one još posve ne okreću k svijetlosti. Čas poslije, vidimo ga kako se na pramcu broda koji ostavlja oštru modru brazdu na mjestima povijesnih priča, postepeno udaljava od Apsirtih otoka, a nad kojima se u moćnom graktežu i ponad beskonačne struje niskog oblačja ostaju u slobodi divlje kovitlati galebovi. 14

15 Biti majka na otoku Lošinju Martina Krajina Biti majka popriličan je izazov. Biti majka u maloj otočnoj sredini je hrabrost. Već na samom početku, još dok se dijete razvija u majci, nalazimo se u situacijama koje su majkama na kopnu nerazumljive. Jedan ginekolog na više od osam tisuća stanovnika Lošinja i još tri tisuće stanovnika Cresa. Bez rodilišta. Samo jedna, ali vrijedna pedijatrica. Možda brojke ne zvuče strašno, no kada zamislite da se najbliže rodilište nalazi na 2,30 sata vožnje do Rijeke, uključujući trajekt koji povezuje otoke Cres i Krk, onda to sve poprima malo drugačiju dimenziju. I postaje puno jasnije koje se sve komplikacije mogu putem dogoditi. Biti majka popriličan je izazov. Biti majka u maloj otočnoj sredini je hrabrost. Uz veliku predanost i ljubav prema svom poslu, te uz podršku koju navedena ginekologinja pruža, većina majki uspješno se porodi u Riječkom rodilištu i vraća se na Lošinj. Pritom se znaju dogoditi medijski zanimljive situacije poroda na trajektima, u malološinjskom Domu zdravlja, ali u globalu, to su rijetkosti. Biti majka popriličan je izazov. Biti majka u maloj otočnoj sredini je hrabrost. Za tu hrabrost energiju crpimo u dugim šetnjama po centru, po Čikatu i Sunčanoj uvali, po Velom Lošinju i novouređenoj Poljani. Pješačimo kroz više od 220 kilometara uređenih šetnica duž otoka. Vodimo djecu u parkove, učimo ih važnosti očuvanja prirode, pričamo im o snazi valova i o bogatoj povijesti malološinjskih pomoraca i kapetana. Potičemo ih na sportsku aktivnost, na kreativnost, na čitanje i učenje, a najviše od svega težimo tome da izrastu u kvalitetne mlade ljude. Biti majka popriličan je izazov. Biti majka u maloj otočnoj sredini je hrabrost. Zato prošećite našim gradom, pogledajte sve te hrabre žene, one mlade i novopečene majke, ali i one starije koje su svoju djecu već odgojile. Izvana su različite, ali iznutra sve su majke. Hrabre, odvažne, strpljive, za svoju djecu uvijek nasmijane. One su majke na otoku Lošinju. 15

16 Onima koji plove Darko Veršić Vozio sam tog proljetnog popodneva otočkom magistralom prema jugu kao što plovi jedrilica na valu mezonave - lako, opušteno i sigurno. Ispod brojčanika kilometar-sata, ostao je ucrtan jedan auto-put, jedan most, jedan otok, trajekt pa još jedan otok. U stopu velik kao prvi. Onaj treći, toliko željeni, tek se u slutnji ljuljuškao. Premda sam vozio prilično brzo, nekoliko je automobila prozujalo pored mene kao da milim po cesti. Zašto žure? Žurba i otok mi ne izgledaju kao likovi iz iste priče. Stigao sam u Osor minutu prije pet. Na pustim ulicama spazih tek jednog čovjeka u radnom kombinezonu koji mi maše i požuruje neka prijeđem preko. Odmahujem i ja njemu, zahvaljujem, ali ipak zastajem. Želim vidjeti i to čudo. Na obalama kanala okupilo se desetak znatiželjnika. Prohladno je, kao da će kiša. Nad Osorščicom romore oblaci, u Osoru svečana tišina. Znatiželjno pogledavamo barbu u kombinezonu koji će zasigurno pritisnuti čarobni botun i most će u hipu reći hop! Ipak ne, barba sasvim mirno, ali snažno i sigurno, vlastitim rukama počinje okretati metalnu ručku. Most se zakreće elegantno poput plesača tanga, kao da želi reći - izvolite! Brodovi koji su do tada strpljivo čekali u redu, jurnuli su kanalom. Delfin je zaplovio prema sjeveru, Sanjar prema jugu. Pomislivši na još jedan most između otoka koji se nekada otvarao, a danas stoji čvrsto zavaren i nepomičan, imobiliziran kao slomljen čovjek u gipsu, a sve kako drski brodovi ne bi ometali promet pristojnim automobilima, shvatio sam da u ovom činu postoji duboka simbolika. Sasvim netipično za današnja vremena, osorski se most otvara u čast onima koji - plove. Snažni barba u kombinezonu je na isti način kao i pet minuta ranije, vratio most na svoje mjesto. Preplavila me toplina. Preda mnom je stajao otok koji je mirisao na dom. 16

17 Immortelle Nives Matijević Stajala je u parfumeriji i držala preskupu kremu za lice. Sadrži ulje smilja, pisalo je. Immortelle! Besmrtni cvijet! Cijena je grozna, ali sastav obećava! U srednjim četrdesetim ne može se više mazati Niveom, opravdavala se. Otvorila je tester i nosnice joj je ispunio miris smilja. Nasmiješila se sjetivši se grmičaka žutoga cvijeća koji su u kasno proljeće na Lošinju intenzivno mirisali, najviše kad bi pirkalo. Nije se mogla nadisati tog mirisnog vjetra. Miris smilja pokušavala je sačuvati i ostatak godine. Hodali bi po kamenjaru, brali cvijeće pa ga uvezivali u buketiće i vješali naopako da se osuši. Mirisni buket trajao je gotovo do novog cvijeća. Ako bi ga tko u prolazu okrznuo, cvijeće se otrusilo i imalo se što usisavati. Ali, usnuti uz miris smilja jamčilo je da će sve loše što se zbilo taj dan do jutra biti izbrisano. Kreme prodaju obećanja o pomlađivanju, ali bila je gorko svjesna da je mladost prošla. Sjetila se davnog razgovora s jednom bakom koja je prešla devedesetu: - Bako, kako to izgleda živjeti 90 godina? Je li vam dosadilo? - Draga moja, to ti prođe kao jedan san! I njoj se činilo da je tako. Nije se još smatrala starom, ali kad bi se ujutro probudila zgužvana od sna s nosom u jastuku, crtama od spavanja trebalo je po dva sata da se ispeglaju. A za trježnjenje od sve rjeđih pijanstava umjesto jednog sad su trebala dva dana. U ogledalu je skoro svaki dan proučavala lice i razmišljala kako će ono starjeti. Lica starih gospođa dijelila je na one s blaženim izrazom, one s grčem strogoće, one koje je život totalno smlavio i one kojima je zločestoća izbila na lice i od njega načinila strašnu masku, kao za šamanske rituale. - Kartica ili gotovina? Imate li našu loyalty karticu? Ako imate, za rođendan dobivate 10 posto popusta! Prokleti, jebeni, rođendani! 17

18 Kak si ribica? Vjeran Vukašinović Ništa se ne događa, pomislio je jedan otok, možda da negdje otputujem, da krenem ispočetka i odselim u neko zanimljivo tropsko more. Na istom tom otoku ljetovao je Stjepan, dječak koji je tog jutra pomislio kako je kraj ljetnih praznika pravo vrijeme da se napravi neko novo sranje. Imao je par odličnih ideja koje su mu padale na pamet svaki puta kada bi se sjetio prodika svojeg oca. Nije volio puno razmišljati o tome pa je otišao do Slavena i Debelog da ih nagovori da skupa s njim naprave sranje za pamćenje. Okomito iznad njih lebdila je velika žuta kugla, zvijezda kako kažu, koja se obradovala kada je konačno mogla svjedočiti nekom događaju u pol bijela dana. Posljednjih godina nisu joj dale mira misli kako je se svi klone, čim se približi selu svi se mještani uvijek razbježe po kućama. I tog dana svi su bili povučeni u hladovinu pa su dječaci pod okriljem umora odraslih odvezali nečiju barku s mola. Barka je pomislila konačno neka akcija, bila se bojala da će joj strunut sve daske od stajanja na ovom mjestu. Zadubljena u misli tukla je po valovima, more se mreškalo nad svojom ogromnom dubinom, a Stjepan je Debelom udarao čvrge dok je Slaven upravljao barkom. Kad su se dovezli do jedne usamljene bove Stjepan je iz mora podigao kavez s nekoliko ulovljenih riba. Jednu od tih riba opsjedale su teške misli o besmislu, misli o tome kako će završiti poslužena na tanjuru nekog Talijana s krumpirima i malo blitve. Kada ju je Stjepan dohvatio da s njom pogodi u glavu Debelog, riba to više nije mogla podnjijeti pa je pukla i zagalamila. Otok je na to pomislio kako bi bilo lijepo nekome govoriti o svojim mislima, a dječaci su ostali plutati na sred namreškanog dubokog mora. Crvenili su se kao rakovi - opečeni prevrućim zrakama znatiželjnog nijemog Sunca. 18

19 14 dana raja Robert Mlinarec U zrcalu vidim sredovječnog muškarca, preplanule puti i prosijede brade. Jesam li to ja? Da, dok se okreneš prođe petnaest godina. Uvala Čikat. Jutro. Maja iznenadnim skokom u more spašava leptira kojeg je val prevario i smočio mu krilo. Max, u hladu, otpalom borovom grančicom usmjerava gusti promet mrava. Zabavlja se time satima. Vesna spokojno drijema, no povremeno podiže kapak da vidi je li s djecom sve u redu. Podne. Sjena stoljetnih borova. Veseli trk dječjih nožica do škrinje sa sladoledom. Max trči s novčanicom koja vijori na vjetru poput zastave, a Maja tek koji korak za njim. Zrikavci u crescendu, miris smole i soli u zraku. Hvali sunce, drž se hlada, sa smiješkom dodaje stariji bračni par. Povlačimo se još dublje pod borove. *** U smiraj dana krećemo u šetnju gradskim ulicama. Djeca zaviruju u vrtove i iza škura, istražuju. Pitanja se redaju, nastavljaju, odgovori pojašnjavaju, razgovor postaje sve nevjerojatniji. Ne znam odgovore na mnoga pitanja, kao primjerice, koliko nafte brodu treba do Amerike, koji je najveći jedrenjak na svijetu, koliko igračaka stane u čamac za spašavanje, možemo li plivati s dupinima, spašavaju li oni ljude od morskih pasa, zašto ne kupimo tvornicu sladoleda ili barem neku kapetansku vilu kad imaju tako lijepe vrtove Sretna smo obitelj koja je u dobrom raspoloženju pronašla slobodno mjesto u kafiću. Djeca piju sok, roditelji pivo. Napokon, Max umoran od plivanja, pitanja i hodanja, klone glavom na stolić. Ručicama je u snu zagrlio moju kriglu piva. Zamrznuo sam te slike u sjećanju i čuvam ih. Prolaze dani, a godine lete. *** Maja dolazi iz škole, veselo pozdravlja nas ukućane i s vrata dovikuje: Usvojila sam lošinjskog dupina. Zove se Jop! 19

20 Otok dobrih ljudova Pavel Zrnić Lošinj je meni zasigurno najmirisniji otok! Taj mi je miris ostao u nosu i svake me godine vodi natrag do njega, a očito je i mnoge dobre ljude već privukao k sebi jer to je stvarno najsimpatičniji otok. Svake godine ljetom kada boravim u Nerezinama uvjerim se u to jer se sprijateljim s novim super ljudima. Krenuvši od centra tog malog najgradića evo nas i stigli smo do knjižnice i ljubazne Knjižničarke koja uvijek zna preporučiti dobru knjigu i ne ljuti se ako je malo zakasnimo vratiti! Stigosmo i do crkve koja je vrlo blizu naše kućice, a poznajemo i Svećenika koji na prvi pogled izgleda ozbiljno i strogo, ali kada ga se bolje upozna vidi se kako je on ustvari šaljiv i blag! Još jedna kućica dalje i evo Slikarice koja je čak promijenila i rodnu državu da bi bila na ovom rajskom otoku, a njen pesek svakog podneva zavija zajedno sa zvonima jer se uvijek pravi važan. Slijedimo cesticu i evo nas kod našeg darežljivog Susjeda koji nam ponekad donese ribu koju je friško ulovio. Produžimo korak i dođemo do lučice gdje uđemo u kuću jedne posebne osobe i njene obitelji. To je naša Prijateljica koja je uistinu jako brižna za nas Zagrepčane te je spremna sve učiniti da nam bude što bolje. Tako smo bili kod nje na slasnom roštilju, a o broju palačinaka i svega ostalog finog da i ne pričam. Hodajući još malo dalje, uz putić okružen suhozidom, makijom i ovčicama, dok na vidiku imamo prizor bistrog mora, probijamo se kroz razne mirisne lošinjske grmiće pikavce i dolazimo do meni najdražeg lošinjskog mjesta galbočanskih stijena i borove šumice gdje provodim svoje najljepše ljetne dane. I ovaj otok i njegovi dobri ljudovi dijelom me grade i čine ovakvim kakav jesam. 20

21 Ljubav sa Čikata Lajčo Perušić Iznad Čikata je noćas pala jedna zvijezda i njoj iz oka ispila zadnji svjetlucavi sjaj. Otišla je kao topli dah u mrazno jutro duž zavojite morske šetnjice, a kosa joj se njihala sukladno koraku hoda. U noćnoj svježini more je zbog samoće uzavrelo, uz kraj žala kapljice zatreperile. Nastade tama. Usne njezine učinile su me zatočnikom i sad, s rukama zarivenim u glavu, spuštenih kapaka gledam u daljinu. Pohlepno srčem čikatski noćni zrak. Otišla je kao dah upravo kad postah vrelo. Nakon čekanja u bestežini, nakon svijesti koja mi ni sidro nije mogla osigurati, s morem postah huk. Sam sam. Goli huk. Postah bezglasni pjevač praćen orguljama već zaspalih valova. Ne preosta mi ništa do li sjetno drhtavim prstima skupljati mirise što mi ih je prethodno, namjerno, ali kradom, razasula po stazi zavodljive ljubavi čikatske plaže. Njeni neukroćeni mirisi toliko su me opčinili da sam postao plijen u Stolnici njezina smješka. Znam. Željela ih je pohraniti u mene za još jedan, bilo kada, ili zadnji zvonki poljub. Ali, zaluđena migom, u pomami posrnu opčinjena zviždukom Neznanca. S njenim nevidljivim prstima zarivenim u moju kosu, zaspah. Pred jutro mi, poslije budna sna, sonata razdraganih, pučinom zadovoljenih galebova, zagluši uši. Svakodnevno sam, potom, obrednim činom pun srčane srsi brojao dane, redao prst uz prst i čekao kad će Sunce sedmi put osvanuti u mom ružičastom vrtu Nade. Tog, doživljenog jutra, pomolim se Sreći da se ponovno nađem u Miomirisnom vrtu ne bih li, iako bez realnog očekivanja, sreo još neki zaostali trag njezina osmijeha, ili bar mirisa ruže, smilja ili jorgovana s njena lica. Makar stručak izgubljena žara, jer samo je naš žar mogao usplamtjeti visinom i snagom Mojsijeva Gorućeg grma. Zvona. Začujem zvona obližnje crkve. Pogled preko šarenih razgolicanih lošinjskih krovova ovog nadasve dražesnog grada, uokolo do blistavog crkvenog tornja, ulije mi strah. Strah pravednika. I pravednik ima strah. Onaj nepotkupljiv. Pred oltarom Ona s Neznancem. Lica okrenuta od mene. Okrenuta je da joj ne vidim oči. Stoji licem k licu Prečiste Marije. Znam, zjene su joj vlažne dok prebire sjene iz svojih ispremiješanih misli, dok lista knjigu, onu ilustriranu slikovnicu s naše klupe na Čikatu. 21

22 # Ljubav sa Čikata # Oh! Ona i dalje uporno stoji uz Neznanca. On željezo, ona bisernica školjka. Znam da me vidi iza svojih leđa, znam da joj dah podrhtava, znam da se u suzi koju upravo, tobože, nehajno otpušta iz svoje svijetle zjene crnih očiju, skriva ogledalce u kojem vidi mene. Tà, darovao sam joj Vječnost, ona meni Vrijeme. Darovao sam joj More, ona meni tek Vrutak. Darovao sam joj Žalo, ona meni Kamenčiće, one oble šljunčiće što smo vrhovima prstiju odbacivali. Ja njoj Život, ona meni Umiranje. Rekla mu je: DA! Blijedi joj pogledi, udrobljeni u osmjeh sreće, bunovno su se raspršili hramom, hvatali su bilokakav podražaj da bi oživjeli, a mene prepustili da se strovalim u grotlo samoće. Zvona oglasiše kraj. Sve otiđe u nehaj. Meni osjećaji jurnuše uzduž lošinjskih ulica. Bezglavo. Smušeno. Besciljno. Napuštam Zemljinu putanju. Raskvašen kalju nepokorene Nade, odlučih izbaciti iz sebe umiranje. Ponovno zaživljen, ipak, u ovom svijetu letim k tebi u krilo, čitatelju, u liku priče. Moje nujne priče. Jer ostade mi samo ona. Ova priča. Ona živi dalje. Samo priča umire zadnja! 22

23 Nebesko cvijeće Nika Fazlić U zoru na lošinjskom nebu cvjeta neven. Zapisala je na papir i pogledala u daljinu. Sjedeći na stijenama prisjećala se svog djetinjstva. Uvala Čikat zbilja se promijenila, ali more je ostalo čisto i plavo. Borovi su se i dalje zelenili. Uzdahnula je, umorna i tužna jer si je godinama unazad dopustila da ode s ovog otoka. Naslonila se na stijene i zatvorila oči. Prisjetila se šesnaestogodišnje sebe. Tada je ljetne noći provodila skitajući se ulicama i sve se vrtilo oko ljubavi. Ljeto je, naravno, najbolje vrijeme za ljubav. Prvi put kad ga je ugledala na nebu je, kao i na livadama, raslo smilje. Točno u podne, 16. srpnja godine. Sjeća se točno u trenutak jer joj je vrijeme on izrekao, kada ga je upitala koliko je sati. Iz nekog razloga, on je odlučio izgovoriti i sat i datum, tako da su to postale njihove prve riječi. Zbilo se to na Boriku, u moru. Hvala, bilo je sve što mu je rekla. Kasnije je, razmišljajući, shvatila da nije imao dobar naglasak pa se zabrinula u slučaju da nije Hrvat i da nije razumio njeno hvala. Prijateljicama se nije usudila ispričati o dječaku koji na pitanje koliko je sati? odgovara s punim datumom. Njoj je to bilo baš slatko pa je dan provela razmišljajući o njemu. Naravno da joj se nije sviđao. Samo je bio simpatičan... zgodan... lijep... drag... Zacrvenjela se. Srećom bio je sumrak i sama je šetala rivom pa gotovo nitko nije obraćao pozornost na nju. Spustila je pogled, posramljena svojih misli. Niti minutu kasnije, sudarila se s nekim. Jao! uzviknula je Oprosti! Nisam te vidjela. Podignula je pogled i oči su joj se susrele sa začuđenim pogledom dječaka. Isprva ga nije prepoznala, ali kad je on izgovorio nije problem svojim čudnim naglaskom, odmah je znala tko je. Naravno da se to baš meni događa - pomislila je. Pa ti si! uzviknuo je kad ju je prepoznao. Ja sam, ona mu je odgovorila. Ti si lijepa, najednom je rekao. Oči su joj se raširile, a čeljust joj je skoro pala na pod od iznenađenja. Detektivski ga je promotrila, pokušavajući dokučiti šali li se on. Njegov je osmijeh isijavao iskrenošću, a njegove su je oči hipnotizirale tako da je gotovo zaboravila odgovoriti. Hvala, tiho je rekla. Ti živiš tu? pitao je. Kimnula je glavom. Ja sam iz Amerike. Znaš Miami? upitao je i počeo hodati. Čula sam, da. Htjela bih jednom otići onamo, odgovorila mu je. Možeš sa mnom! izgovorio je uz osmijeh. Ona je nosila plavo-bijelu haljinu, a on plave kratke hlače i bijelu majicu. Čak su im i koraci bili usklađeni. Pogledala je u nebo. On je popratio njen pogled, a zatim se vragolasto nasmiješio. Na lošinjskom nebu u sumrak cvjetaju crvene ruže, rekao joj je i ugrabio jednu ružu iz nekog dvorišta na Velopinu. Okrenuo se prema njoj i pružio joj cvijet. Oči su joj blistale. Ovo je san - pomislila je, no 23

24 # Nebesko cvijeće # kad je primila ružu i osjetila bockanje trnja, shvatila je da ne sanja. Sjeli su na žal i gledali Sunce kako zalazi. Sretno je pomislila kako joj je drago da su zalasci Sunca tako romantični na Lošinju. Prekosutra odlazim, izustio je kad je Sunce zašlo. Sa Suncem je i njeno raspoloženje palo u vodu, dobro, more. Okrenula je glavu prema njemu i pogledala ga svojim velikim smeđim očima. Skoro ga je upitala ako se šali. Zar već? upitala ga je nakon malo razmišljanja. Stegnulo ju je oko srca. Već sam ovdje dva tjedna. Volio bih da smo se ranije sreli, rekao je tužno. Hej! Nemoj tako. I ovo malo vremena može se iskoristiti, pokušala ga je razveseliti, iako je u sebi također bila tužna. Cijelu noć proveli su pričajući i smijući se. Pokušavali su ne obraćati pozornost na činjenicu da im nije puno ostalo da se upoznaju. On joj je pričao o životu u Miamiju, a ona njemu o svojim kreativnim načinima da ispuni sumorne dane. Slagali su se kao prst i nokat. Obećao joj je da će probati njen recept za palačinke, a ona njemu da će poraditi na svom znanju engleskog. Njoj se počelo spavati pa ju je on otpratio do kuće. Mahnuli su si na rastanku. Ružu je stavila u vazu s vodom na noćnom ormariću.prešat ću je prije nego uvene - pomislila je jer je odmah znala da nikada ne želi zaboraviti tu večer. Oboje su te noći sanjali jedno drugoga. On da ostaje na Lošinju, a ona da leži na plaži u Miamiju. Sljedećeg je dana, čim se ustala iz kreveta i odjenula, napravila dva sendviča i otrčala na Borik. Nadala se da će on i tog dana biti tamo. Dva je sata čekala, no nitko nije došao. Tužna, ali ustrajna, odlučila je proći sve plaže od Borika do Kampa Čikata. U Zlatnoj je uvali bilo toliko ljudi da je petnaestak minuta provjeravala nije li tamo. Tri kupača imali su istu frizuru kao on, a jedan se baš smijao slično. Kada se uvjerila da nije, nastavila je potragu. Na stijenama stotinjak metara od Zlatne uvale prema Čikatu učinilo joj se da ga je vidjela, i skoro mu je krenula mahati kada je shvatila da to nije on. Uskoro joj je postalo vrlo vruče pa je odlučila da će se okupati kod crkvice Annunziate. Skinula se u kupaći kostim i ostavila torbu na stijenama. Namazala je debeli sloj kreme koja je navodno štitila od UV zraka. Sjela je na trenutak i popila gotovo svu vodu iz velike boce koju je potom položila između dvije stijene. Krenula je prema moru i zastala na rubu. Premišljala se hoće li skočiti ili se, kao bakica, prvo malo močiti u moru. Odlučila se za prvu varijantu (da se malo pravi važna svojim skokom na glavu). Baš kad se spremala skočiti, učinilo joj se da čuje kako netko trči prema njoj. Hej! Si to ti? uzviknuo je poznat glas. Okrenula se i ugledala ga kako joj nespretno prilazi, zapinjući bos za stijene. Hej! Da, ja sam, rekla je i nasmiješila mu se. Baš mi je drago da smo se sreli, sramežljivo je rekao nisam znao da se ovdje kupaš. Na to je ona pocrvenila kao paprika. Što da mu kažem? - pomislila je. Pa... uh... 24

25 # Nebesko cvijeće # naravno. Ovo mi je najdraže mjesto za se rashladiti, promucala je. Nasmiješio joj se, a njeno srce je zalupalo kao ludo. Rukom joj je, kao pravi džentlmen, signalizirao da prva krene u more. Stala je na rub, spremala se skočiti, a on ju je gurnu s leđa. Pljus! - čulo se uz njegov gromoglasan smijeh. HEJ! povikala je iz mora i počela ga prskati vodom. Uskoro je i on bio mokar koliko i ona, iako je sjedio na stijenama i smijao se. Što je? Bojiš me se? pitala ga je, pošto on nije ulazio u more. Na to je ustao i potrčao prema moru. Skočio je tako da je sve oko sebe poprskao vodom. Neki su ih ljudi mrko gledali, ali njih dvoje nije marilo. Sati su prolazili kao minute pa su oboje uskoro bili gladni. Imam ja dva sendviča, rekla mu je cijedeći more iz svoje duge smeđe kose. Super, ja imam sokove, rekao je i otišao po svoje stvari. Dok ga nije bilo, brzo je izvukla mobitel iz torbe kako bi provjerila kako izgleda. Nervozno se nasmijala svom mokrom odrazu prije nego je mobitel spremila natrag u torbu. Kada se vratio sa svojom torbom, pružila mu je onaj sendvič za koji je mislila da je bolji. Nadam se da je u redu, izgovorila je i ugrizla se za usnicu, čekajući dojmove. Odličan je! uskliknuo je punih ustiju. Nasmijala se, sretna kao da je sama izradila salamu, sir, uzgojila krastavce i ispekla kruh. Srećom se to sve može kupiti u trgovini - pomislila je. Sok je super, našalila se. Nasmijao se, a oči su mu zasjale - zbog sunca ili nečeg drugog? Nije znala. Zar stvarno trebaš otići sutra? upitala ga je kad su pojeli sendviče. Žao mi je što je tako, ali avionsku kartu smo kupili prije nekoliko mjeseci. Vratit ću se sljedeće godine, obećajem. Do tada se možemo dopisivati, odgovorio je. Tužno je uzdahnula. Okinuli su nekoliko fotografija za uspomenu i razmijenili adrese. Razvit ću ih i poslati ih poštom, rekla mu je. Htjela mu je pokazati Srebrnu uvalu pa su spremili stvari i krenuli laganim korakom. Kod kipa Ambroza Haračića su sjeli da se odmore. Zatvorili su oči i naslonili se na klupu. Vjetar im je mrsio kosu, a sunce ih je grijalo. Znaš li natjerati vrijeme da stane? pitala ga je kad su stigli do Srebrne uvale. Gledala je u veliki sat na ruci i mrštila se. Nasmijao se kad je čuo pitanje. Volio bih to naučiti, na kraju je rekao. Ručnike su rasprostrli po kamenčićima i legli na njih. Bilo je šest sati popodne i više si nije mogla izbaciti iz glave činjenicu da će se uskoro morati zauvijek pozdraviti s njegovom kratkom crnom kosom i bijelim zubima. Obećaj mi da ćemo se ponovno vidjeti, rekla mu je, gledajući ga duboko u oči. Obećajem, izgovorio je, ozbiljan. Na to se ona nasmijala, ustala i potrčala u more, pljuskajući sve naokolo. On je potrčao za njom. Ronili su, pokušavali uhvatiti ribice i natjecali se u plivanju. U osam je sati počeo padati mrak. S mrakom je palo i nekoliko njenih suza. 25

26 # Nebesko cvijeće # Nemoj plakati, rekao je tiho. Nedostajat ćeš mi, prošaptala je. Zagrlio ju je. Zaspala je na njegovim rukama. Probudila se na stijenama. Podigla je ruke, ali više nisu bile šesnaestogodišnje. Ruke su joj bile teške, a koža na dlanovima i prstima oštećena od godina pranja posuđa i robe. Kiselo se osmjehnula. Na mobitelu je pisalo 13:40 pa je odlučila ustati se i krenuti natrag u hotel. Zašto je prodala obiteljsku kuću? Sada joj to nije imalo smisla. Popela se uz stepenice gledajući u pod i razmišljajući o papirima koje mora riješiti kad se vrati s odmora. Ispunio sam obećanje, rekao je promukao glas dugokosog čovjeka kojeg nije ni primijetila dok se uspinjala. Molim? upitala je umorno. Ispunio sam obećanje, ponovio je. Pogledala ga je. Znamo li se? rekla je arogantno i hladno, ali neki dio nje je zadrhtao. Pretpostavljam da su te sve ove godine promijenile. Sjećam se kada ti nije bio problem pričati sa strancima. Štoviše, bez problema bi ih pitala koliko je sati, izgovorio je čovjek. Osmjehnuo se i pogledao u more. Najednom, kao da se zbilo čudo, osmjehnula se poput djeteta. Bore umora i brige nestale su, a sreća se pojavila na njenom licu. Jesi to ti?" pitala je. Da, ja sam, odgovorio je. Zagrlila ga je i nije ga htjela puštati. Petnaest godina je prošlo, možeš li vjerovati? rekao je, bradom naslonjen na vrh njene glave. Godine su stale onda kada smo se prvi put upoznali, a sada se nastavljaju odgovorila mu je. 26