ZADARSKI FILOLOŠKI DANI IV.

Transkrypt

1 Sveučilište u Zadru Odjel za kroatistiku i slavistiku ZADARSKI FILOLOŠKI DANI IV. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4 održanoga u Zadru 30. rujna i 1. listopada Zadar, 2013.

2 EUGENIJA ĆUTO Стyдeнчecкaя эпигpaфикa и литepaтypнaя тpaдиция «Иcкyccтвo пoддeлывaтьcя пoд cлoг извecтныx пиcaтeлей» DOLORES KREMA Zdenka matek šmit Andrej bjeli, petrograd: tri kostima KRISTINA ČERNIGOJ RAFAELA BOŽIĆ Kako prevoditi chic-lit? MIRNA SINDIČIĆ SABLJO Slika francuske u tekstovima andreja makina KATARZYNA KUBISZOWSKA Zločin à la polonaise ili suvremeni poljski kriminalistički roman DARIYA PAVLEŠEN Suvremena ženska proza u ukrajini (dnevnici ukrajinskih žena) JASNA POLJAK REHLICKI TINA VARGA OSWALD Odnos mita i književnosti u hašekovom romanu doživljaji dobrog vojaka švejka za svjetskog rata DIJANA HADŽIZUKIĆ Najmlađa generacija mostarskih pjesnika ili poetika grada NINA ALIHODŽIĆ-HADŽIALIĆ Paradoks svjedočanstva i moć fikcije: most i vrt susret pisma i arhitekture NEBOJŠA LUJANOVIĆ Obračun s prostorom i tragika poraza u prozi mirka kovača EMILIJA KOVAČ Lik branitelja u ratnopisamskoj hrvatskoj prozi (nacrt tipologije)

3 ZLOČIN À LA POLONAISE ILI SUVREMENI POLJSKI KRIMINALISTIČKI ROMAN Katarzyna Kubiszowska Rijeka UDK: Izvorni znanstveni članak Primljen: Prihvaćen za tisak: Premda ga se na početku promatralo s udaljenosti posljednjih nekoliko godina krimi-roman postao je jednim od najpopularnijih žanrova u okviru poljske popularne književnosti. O dimenziji ovog fenomena, osim broja objavljenih književnih naslova, svjedoče brojni internetski portali, festivali i nagrade. Domaća je produkcija osim toga sistematski upotpunjena novim prijevodima najzanimljivijih stranih naslova. Razvoj krimi-romana kao žanra vodi prema sinkretizmu pojavljuju se kriminalističke knjige s društvenom tematikom, elementima fantasyja ili homoseksualnim motivima. Ipak, najveću su popularnost stekli tzv. krimi-romani u retro-stilu čija se radnja odvija u prošlosti, kao u slučaju knjiga Mareka Krajewskog prevedenih čak i na hrvatski, koji je široj javnosti postao poznat kao autor romana čija se radnja odvija u multietničkom Wrocławu/Breslau za vrijeme Drugog svjetskog rata. Cilj je rada predstaviti pregled suvremene poljske kriminalističke proze s posebnim osvrtom na ciklus romana Mareka Krajewskog koji čini izvrstan primjer promjena suvremenog kriminalističkog romana. KLJUČNE RIJEČI: Marek Krajewski, retro-krimić, suvremena poljska književnost, urbani krimić 1. Era krimića Pokažite mi nekoga (bez obzira na spol), tko ne podnosi krimiće, i ja ću vam reći da je to budala, koja možda čak i nije lišena nekakve tamo inteligencije, ali je nesumnjivo budala, ustvrdio je, naime, nekoć Raymond Chandler (Czubaj, 2009). Osobno, ne dijelim kategoričnost suda američkog pisca, ali se svejedno slažem s radikalnom afirmacijom žanra izraženom u prethodnoj rečenici, kao što to slično čini znatan i stalno rastući krug ljubitelja kriminalističkih romana. Njemu su pripadali ili pripadaju, između ostalih, W. H. Auden, koji je zadovoljstvo čitanja detektivskih romana usporedio s užitkom kakav pružaju sredstva poput cigareta ili alkoholnih pića, zatim Sartre, koji je čitanje krimića stavljao iznad Wittgensteina (Mandić, 1985: 65 i 69), a također i Bill Clinton, koji pak otvoreno izražava simpatiju prema meksičkome piscu Pacu Ignaciu Taibou (Burszta i Czubaj, 2007: 13). U tu skupinu spadali su i Woodrow Wil- 435

4 Zadarski filološki dani IV. zbornik radova son, W.B.Yeates (Wilson, 1970: 309 i 311), T.S.Eliot, F. D. Roosevelt te André Gide (Rolo, 1970: 333). Ono što upada u oči jest činjenica da je nekoć priznanje da se čita ta vrsta knjiga bilo, ako ne čin civilne hrabrosti, onda zasigurno intelektualna provokacija, dok je sada ono izraz držanja koraka s književnim modama. Krimići, naime, trijumfalno slave na listama bestselera, a nepoznavanje prezimena kao što su Larsson, Marinina ili Montalbán društveni je faux pas. Nameće se stoga pitanje što je utjecalo na to da je dojučerašnji prezreni žanr koji je podsjećao na shematizam i predvidljivost osvojio srca čitatelja i postao predmetom znanstvenog interesa. U velikoj su mjeri na to utjecale promjene koje je potkraj 20. stoljeća doživio kriminalistički roman. Ipak, prije nego što pristupimo opisivanju tog pitanja, malo pozornosti moramo posvetiti terminološkim problemima. Naime, kriminalističkim romanom smatramo onaj roman kojemu je temeljna karakteristika jasno ocrtana, povezujuća i dinamična radnja, koja se razvija u poretku potraga koje vode do pronalaska odgovora na pitanje tko je počinitelj zločina (crime fiction). Unutar njega izdvajamo sljedeće inačice: detektivski roman (detective fiction), američki tvrdokuhani crni krimić (hardboild crime fiction), roman o policijskim procedurama te milicijski roman koji se razvijao isključivo u socijalističkim zemljama (Głowiński i sur., 2002: 421); o specifičnosti posljednje inačice odlučuje spoj elemenata kriminalističke književnosti i tendencioznoga romana socijalističkog preznaka. Djela te vrste podjednako su vršila zabavne i propagandne funkcije. 2. Povijest žanra i vrste kriminalističkog romana Pravim početkom modernoga kriminalističkog romana uobičajeno se drži priča Ubojstvo u ulici Morgue E. A. Poea iz godine. Isti autor uskoro objavljuje dvije nove priče s istim glavnim likom, C. A. Dupinom, ekscentričnim plemićem obdarenim analitičko-deduktivnim talentom. Ipak, te su priče u Sjedinjenim Američkim Državama ostale gotovo neprimijećene. Međutim, nekoliko godina poslije primijetila ih je i u njima našla inspiraciju Europa, prvenstveno Velika Britanija, gdje se i rodio klasični detektivski roman. Kanonski autori, čija su djela utjecala na kodificiranje te vrste krimića, su A. Conan Doyle i Agatha Christie. Karakteristične odlike detektivskog romana su usko ograničen broj likova, radnja koja se odvija na mjestu izoliranom od vanjskoga svijeta te otkrivanje svih informacija bitnih za razotkrivanje ubojice tako da je čitatelju omogućeno upuštanje u intelektualni izazov usporedno s knjiškim detektivom. Drugim riječima, bila je to svojevrsna beletristička logička zagonetka. U raznim radovima posvećenima povijesti kriminalističke književnosti najčešće se zaobilazi udio frankofonskih pisaca kao što su Émile Gaboriau, Gaston Leroux, Maurice Leblanc i Georges Simenon, iako je upravo ta zemlja, a ne Engleska kako primjećuje Jerzy Siewierski prije Prvoga svjetskog rata 436

5 Katarzyna Kubiszowska Zločin à la polonaise ili suvremeni poljski kriminalistički roman smatrana središtem kriminalističke književnosti. Čitateljima je francusko prezime na omotima kriminalističkog romana bilo garancija razmjerno visoke razine i atraktivnosti. Ne čudi stoga nastavlja Siewierski što su se pojavljivali engleski autori koji su svoje krimiće potpisivali francuskim pseudonimima (Siewierski, 1979: 29). Karakteristična činjenica kojom se ističe francuski krimić jest to što istragu najčešće vodi policajac, a rezultat te istrage podjednako ovisi o njegovoj pronicljivosti i deduktivnim sposobnostima, kao i o rutinskim, mukotrpnim policijskim radnjama koje nerijetko provode osobe podređene glavnome liku 1. Samim time, to je važna karika u razvoju danas vrlo popularnoga romana policijskih procedura, što u najmanju ruku dokazuju knjige Henninga Mankella. Usprkos svemu, veće značenje za povijest žanra ipak ima američki crni krimić. On se oblikovao 1930-ih godina u Sjedinjenima Američkim Državama te je uz britanski detektivski roman najprepoznatljiviji model kriminalističkog romana. Od otočke inačice razlikuje ga sve: tip junaka, mjesto radnje, način konstrukcije fabule. Na to su podjednako utjecali izvanknjiževni čimbenici, kao što je pesimizam Velike krize, rast nezaposlenosti, silan porast organiziranog kriminala itd., kao i postupno okoštavanje britanskog modela. Tako su mjesto seoskoga imanja i ekscentrika koji zagonetku rješava pomoću dedukcije zauzeli metropola i cinični privatni detektiv, vječni usamljenik koji se stalno muči s lošim navikama i koji je usprkos tome iznimno atraktivan suprotnome spolu. Da bi osigurao priliku za preživljavanje u gradskoj džungli i efikasnost u istrazi, na raspolaganju mora imati ne samo briljantan intelekt nego i tešku ruku. Kanonske realizacije su Hammettovi i Chandlerovi crni krimići te romani Rossa Macdonalda. Osim toga, za razliku od britanskog romana kojem se radnja odvija isključivo u zatvorenoj sredini višega staleža, proučavatelji suglasno naglašavaju veći interes tih autora za društvena pitanja koja se podjednako pojavljuju u konstrukciji fabule, u opisnim dionicama, kao i u jeziku: Ubojstvo se opet pojavilo ondje gdje je i trebalo biti, konstatira R. Chandler opisujući Hammetove zasluge za razvoj žanra to znači među ljudima koji ih izvršavaju iz nekih određenih razloga, a ne samo zato da se pokaže neki leš; među ljudima koji ih izvršavaju na uobičajen način, a ne pomoću vlastoručno izrađenih pištolja, indijanskih otrova ili tropskih riba. Hammett je te ljude smjestio na stranice knjige i omogućio im da govore i misle onim jezikom kakvim se svakodnevno koriste (sva podcrtavanja moja K.K.; Historia kryminału, internetski portal Klub kryminalny). Treba ipak imati na umu da je i ovaj tip kriminalističkog romana, unatoč žustrim deklaracijama svojih autora i pristalica, od početka bio književni konstrukt koji je tijekom vremena, kao i britanski model, podlegao petrifikaciji, odnosno stvorio vlastita pravila te plejadu tipičnih likova i situacija. 1 Ta specifičnost odražava se i u pojmu roman policier, koji u francuskoj znanosti o književnosti funkcionira kao viša kategorija opisa te inačice romana. 437

6 Zadarski filološki dani IV. zbornik radova 3. Suvremeni kriminalistički roman Pojavljuje se, dakle, pitanje što je oživjelo krimiće. Zbog čega je ta vrsta književnosti, koju su donedavno cijenili jedino zagriženi ljubitelji žanra, počela na juriš osvajati liste bestselera i postala predmetom sveučilišnih proučavanja? Treba reći da je na to utjecalo proširivanje i modificiranje žanrovskih formula uvođenjem rasnih, etničkih i običajnih problema, započeto 1970-ih godina (Czubaj, 2010: 99). Tada se pojavljaju krimići koji razmatraju aktualna društvena pitanja poput rasizma ili diskriminacije vezane uz seksualnu orijentaciju, pri čemu možemo podsjetiti na romane Tonyja Hillermana, koji su radnjom smješteni u rezervat Navaho Indijanaca, ili na Fadeout Josepha Hansena, koji se smatra prvim gay krimićem. Taj se proces postupno produbljuje s vremenom se svijet kriminalističkih romana upotpunjuje motivima vezanima uz posao i hobi 2, pa su tako krimiće skrojene po vlastitoj mjeri dočekali, između ostaloga, ljubitelji povijesti umjetnosti, mačaka, dobre kuhinje ili golfa. Obično se te motive uvodi kao elemente karakterizacije glavnoga lika (usporedi npr. Montalbanove i Camillierijeve detektive-gurmane ili džezerske retardacije radnje koje se pojavljuju kod Tribusona), ili je riječ o prirodnoj posljedici smještanja mjesta radnje u određenu sredinu (npr. na filološki odsjek, hipijevski milje itd.). Značenje tih promjena za razvoj kriminalističkog romana dobro je prokomentirao poljski proučavatelj kriminalsitičkih romana, Mariusz Czubaj: Kriminalistički roman je priča poslužimo se još jednom Foucaultovom formulom o elementima, osobama, imenima, gestama, razgovorima, predmetima. Sve češće se događa da ovi elementi nisu toliko međusobno separirani i prepušteni pogledu analitičkoga detektivskog uma, koliko se promatraju u kulturnom kontekstu te tako omogućuju prodiranje u opisano vrijeme, mjesto i povijest. Ti su elementi, dakle, svjedočanstvom praksi koje možemo nazvati bivanjem u kulturi (...). Biti, dakle, u svijetu zločina (...), istovremeno znači biti u kulturi (naglasci moji K.K.) (Czubaj, 2010: 147 i 149). S obzirom na navedenu činjenicu, Czubaj predlaže da se ta inačica kriminalističkog romana nazove antropološkim ili etnološkim krimićem, iako terminologija ipak još uvijek ostaje neriješenim pitanjem. Ovdje vrijedi napomenuti da su u odnosu na klasično shvaćen kriminalistički tekst (vidi npr. Pavličić 2008: 61), kako u britanskoj, tako i američkoj inačici, elementi poput, primjerice, razgranate psihološke analize ili digresija, bili smatrani nepoznavanjem vještine i nasiljem nad konvencijom. U knjigama koje danas nastaju, one su pak bitna sastavnica predstavljenog svijeta i nerijetko odlučuju o tržišnom uspjehu. Promjenema su podlegli i stavovi vezani uz vrijeme i mjesto radnje. Dotada je vladalo mišljenje da krimići kojima se radnja odvija u egzotič- 2 Opisujući ovu pojavu, K. Molander Danielsson koristi se terminom special interest shvaćenm kao political, ethnic, regional, professional or hobby related agenda of special interest group, which is used as an integral part of detective story. (Molander Danielsson, 2002: 13). 438

7 Katarzyna Kubiszowska Zločin à la polonaise ili suvremeni poljski kriminalistički roman nom okruženju (tj., imajući na umu književnu tradiciju izvan granica Velike Britanije i SAD-a) ili vremenu, odnosno u prošlosti, neće zadobiti priznanje čitatelja jer oni sami, ne znajući pravila koja obvezuju u toj sredini, neće biti u stanju jednoznačno prosuditi što je dobro, a što zlo. Neutemeljenost ove teze najbolje dokazuju u prošlo vrijeme smještene radnje kriminalističkih romana Umberta Eca, Borisa Akunina i Roberta van Gulika (autora ciklusa šesnaest detektivskih priča s glavnim likom sudcem Deejom, koji se odvijaju u 7. stoljeću u Kini). 3. Kriminalistički roman u Poljskoj Početci poljskoga krimića još uvijek su nažalost terra incognita. Iz dosadašnjih zaključaka proizlazi da se kriminalistički roman u Poljskoj pojavio tek nakon Prvoga svjetskog rata 3 ; prije su dominirali prijevodi i prerade dogodovština Sherlocka Holmesa te provalnika-džentlmena Arsena Lupina. Pioniri žanra bili su Adam Nasielski, Marek Romański i Stanisław Wotowski. Zanimljiva je činjenica da se radnja prvih romana ovoga tipa odvijala u inozemstvu te da nijedan od junaka nije bio Poljak. Komunistička partija, koja je nakon Drugoga svjetskog rata preuzela vlast u Poljskoj, nije bila sklona ovome tipu književnosti. Tek 1950-ih godina počeli su ga promatrati drugačijim, sklonijim pogledom. Tada se na poljskome tržištu također pojavljuju prijevodi, između ostalih, Agathe Christie i Georgesa Simenona, kao i roman Zły (Opaki) Leopolda Tyrmanda. Pokrenute su i popularne nakladničke serije Klub Srebrnego Klucza (Klub srebrnoga ključa) i Seria z Jamnikiem (Serija s jazavcem), u okviru kojih svoje knjige objavljuju autori poput Joea Alexa (pravo ime Maciej Słomczyński), Noela Randona (pravo ime Tadeusz Kwiatkowski), Barbare Gordon (pravo ime Laryssa Mitznerowa) i drugih. No, romane koji su tada nastajali teško je klasificirati u krimiće sensu stricto obratimo li pozornost na njihov propagandni prizvuk, prije ih treba smatrati milicijskim romanima. Hvalevrijednu iznimku i pokušaj slamanja obvezujuće konvencije čini ostavština Joanne Chmielewske (Mrowczyk, 1995), koju karakterizira izrazit ženski lik u glavnoj ulozi te dobra doza humora. Osim toga, za naša su razmišljanja bitne činjenice da se ovaj žanr sve do 1990-ih godina nije mogao pohvaliti naklonošću kritike, da su se autori u velikoj većini koristili pseudonimima te da čitatelji nisu na sva zvona oglašavali svoju zaljubljenost u ovaj tip književnosti. Prijelom se dogodio tek godine (Szybka, 2008), nakon objave prvoga romana Mareka Krajewskog Śmierć w Breslau (Smrt u Breslauu), crnoga krimića u kojem se radnja odvija 1920-ih godina u Wrocławu, koji je tada pripadao Trećemu Reichu. Nakladnički i čitalački uspjeh ove knjige rezultirao je objavom idućih knjiga o doživljajima Eberharda Mocka, što je zatim nadahnu- 3 Neki kritičari smatraju da prvim poljskim kriminalističkim romanom, usprkos nedostatku kompozicijske konzekvencije, treba proglasiti Kriminalno pitanje (Sprawa kryminalna) J. I. Kraszewskog iz godine. 439

8 Zadarski filološki dani IV. zbornik radova lo druge autore da odmjere svoje snage na polju kriminalističke književnosti, a isto tako je last but not least skrenuo pozornost javnosti na novi tip krimića koji je odskakao od dotadašnjih shema. Ovaj je žanr postupno zadobivao sve veću popularnost i prestiž: nakladnici su radije nego prije objavljivali debitantske krimiće, najveći su se čak odvažili pokrenuti nakladničke serije, a pojavili su se i tematski internetski portali (Zbrodnia w Bibliotece/Zločin u knjižnici, Portal kryminalny/kriminalistički portal, Oliwski Klub Kryminału/Olivski kriminalistički klub, Mord/Ubojstvo). Povrh toga, s ciljem promocije poljske kriminalističke i senzacionalističke književnosti godine osnovana je Udruga ljubitelja krimića i senzacionalističke književnosti Leš u ormaru (Stowarzyszenie Miłośników Kryminału i Powieści Sensacyjnej Trup w szafie ), koja od početka svoje djelatnosti dodjeljuje prestižnu (i u književnom, i u financijskom smislu) nagradu za najbolji kriminalistički ili senzacionalistički roman na poljskom jeziku. Iduće godine prvi je put organiziran Festival krimića koji se u početcima odvijao u okviru festivala 4 knjižna doba/4 Pory Książki, i koji je već godine postao samostalnim međunarodnim događajem koji se svake godine organizira u Wrocławu. Za krimiće iznimno veliko značenje ima i činjenica što pozornost medija na koncu prati i zainteresiranost akademskih krugova, što potvrđuju radovi Wojciecha J. Burszte, Mariusza Czubaja i Bernadette Darske. 4. Tipologija poljskoga krimića Ovisno o perspektivi, situaciju poljskoga kriminalističkog romana možemo ocijeniti ili kao dobru ili kao lošu. Negativnu ocjenu možemo dati ako stvaralaštvo i renome poljskih autora usporedimo s američkom, švedskom pa čak i s ruskom književnom produkcijom (međunarodnu karijeru ostvarili su jedino Joanna Chmielewska, koja iz nepoznatih razloga ruši rekorde popularnosti u Rusiji, te Marek Krajewski). Usporedimo li pak aktualnu nakladničku situaciju - blizu 90 novih naslova u godini (Lista 2010/Bilanca godine) - sa stanjem od prije desetak godina kada su godišnje objavljivane tek 2 3 nove kriminalističke knjige, te tome dodamo razmjerno veliku žanrovsku raznolikost i otvorenost za eksperimente, pokazuje se da poljski krimić stoji sasvim dobro. Kao što smo već sugerirali, snažna žanrovska povezivost nalazi se u temeljima renesanse krimića. Istovremeno, lakoća kojom kriminalistički roman preuzima motive i teme karakteristične za druge žanrove ili se pak s njima povezuje i tvori tekstualne hibride, praktički onemogućuje konačnu sistematizaciju. Zadržimo se, stoga, na ograničenom predstavljanju najizrazitijih inačica i najvažnijih tendencija unutar poljskoga kriminalističkog romana. (a) Retro-krimići Nesumnjivo je da su srca poljskih čitatelja ponajviše osvojili krimići kojima se radnja odvija u prošlosti. Novinari i kritičari najčešće ih nazivaju retrokrimićima, a rjeđe povijesnim krimićima. Pojedini romani ovoga žanra razli- 440

9 Katarzyna Kubiszowska Zločin à la polonaise ili suvremeni poljski kriminalistički roman kuju se ne samo mjestom i vremenom radnje, nego i stupnjem vjerodostojnosti i preciznosti u opisu povijesnih realija; isto tako nije rijedak slučaj da autori dobro poznaju konkretna pitanja, primjerice povijest grada u kojem se odvija radnja djela ili običajno-kulturnu sferu opisivanog razdoblja, pa stoga upravo te elemente prenose s historiografskom preciznošću, dok se prema ostalim pitanjima odnose slobodnije. Retro-krimić trenutačno pokriva gotovo cijelu povijest Poljske radnja romana Małgorzate Klunder Ubojstvo u dvorcu (Mord na zamku) odvija se na prijelomu 13. i 14. stoljeća, Mariusz Wollny piše o 16. stoljeću, a krimići Krzysztofa Maćkowskog i Piotra Schmandta govore o razdoblju belle epoque. Najviše pozornosti poljski autori kriminalističkih romana ipak posvećuju razdoblju međuraća, što potvrđuju djela Mareka Krajewskog, Paweła Jaszczuka, Marcina Wrońskog, Konrada T. Lewandowskog i Izabele Żukowske. S druge strane, realije narodne Poljske (PRL) podloga su romana Tadeusza Cegielskog i Ryszarda Ćwirleja. Netipični je retro-krimić djelo Paweła Goźlińskog pod naslovom Jul, što označava skraćenicu imena Juliusz i priziva lik Juliusza Słowackog, znamenitoga poljskog pjesnika iz razdoblja romantizma. S radnjom koja se odvija u Parizu u krugu poljske emigracije, djelo je upereno protiv poljske nacionalne mitologije, s posebnim osvrtom na ideologiju mesijanizma. Da bismo čitatelju koji nije upoznat s poljskom poviješću približili prevratnost i značenje ove knjige, reći ćemo da bi u hrvatskim okvirima ekvivalent ovoga romana bio krimić s temom hrvatskoga narodnog preporoda i Ljudevitom Gajem kao glavnim likom. (b) Urbani krimići 4 U mnogim slučajevima retro-krimići su istovremeno i urbani krimići, odnosno krimići u kojima se mjesto radnje prometnulo u jednoga od likova djela. Za tu inačicu kriminalističkog romana karakteristični su razgranati i nerijetko vrlo detaljni opisi gradskoga prostora. S obzirom na specifiku života u urbaniziranim prostorima, urbani krimići podjednako su često i krimići s društveno-običajnim karakterom, o kojima ćemo nešto više reći u nastavku. U dosad objavljenim romanima, prvenstveno se pojavljuju veliki poljski gradovi kao što su Varšava, Krakov, Wrocław, Łódź, Gdańsk, Poznań i Katowice, a također i Lavov, koji je istinabog danas ukrajinski grad, ali je do izbijanja Drugoga svjetskog rata bio dijelom poljske države. Ovdje također treba istaknuti da se popularnošću ove inačice krimića koristi i za promociju pojedinih gradova; na taj su se korak odlučili, između ostalih, Wrocław i Lublin (Brakoniecki 2011). Iako je istina da književni turizam nije neka velika novost i da je rasprostranjen diljem svijeta, marketinška strategija oslonjena na romanima u poljskim se uvjetima ipak još uvijek percepira kao novum. 4 Robert Ostaszewski smatra da su interes za povijest grada krimići posudili od književnosti malih domovina, vrlo popularnog pravca poljske književnosti 1990-ih godina (Żbikowska 2009: 16). 441

10 Zadarski filološki dani IV. zbornik radova (c) Ostale tendencije Relativno su brojni krimići s društveno-običajnim predznakom, pri čemu njihovi autori (Arkadiusz Pacholski, Zygmunt Miłoszewski, Marek Harny, Edward Pasewicz, Mariusz Czubaj) uz pomoć kriminalističke intrige nastoje pokazati stvarnost suvremene Poljske. Osim opisa gradskog labirinta, u njima se, između ostalog, pojavljuju i razračunavanja s nekadašnjom komunističkom stvarnošću, panorama homoseksualnog miljea, pitanje zaštite prirodnog okoliša kao i komplicirani poljsko-ukrajinski odnosi. Našu pozornost zaslužuje i stvaralaštvo autorica kriminalističkih romana. Istina, dio njih krenuo je tragom Joanne Chmielewske i njezinih krimića s figom u džepu (Joanna Szymczyk, duo Katarzyna Gacek i Agnieszka Szczepańska, Marta Obuch, Olga Rudnicka), no ostale ipak odmjeravaju svoje snage u drugim kriminalističkim konvencijama kao što su crni krimić (Gaja Grzegorzewska), roman policijskih procedura (Izabela Szolc) ili krimić koji za glavnog lika ima policijskog psihologa/profilera (Katarzyna Bonda). U recentnoj književnoj produkciji ističu se također romani u kojima su umjetnička djela ključ rješavanja kriminalističke zagonetke (Tobiasz W. Lipny, Joanna Jodełka). 5. Zločesti brat Philipa Marlowa Do sada smo ukratko predstavili panoramu suvremenoga poljskog kriminalističkog romana, a s obzirom na to da su se u tom opisu više puta i u različitim kontekstima pojavljivala djela Mareka Krajewskog, iskoristimo ovu priliku za predstavljanje lika i djela toga pisca. Marek Krajewski završio je klasičnu filologiju i do godine, kada je potaknut uspjehom svojih romana odlučio živjeti isključivo od pisanja, radio je na jednome od poljskih fakulteta. Godine objavio je svoju debitantsku knjigu Smrt u Breslauu (Śmierć w Breslau), s kojom je započela renesansa poljskoga kriminalističkog romana i a retro-krimići postali su modni. Do danas je objavio 10 romana, no najveći renome među čitateljima ima ciklus romana o policijskome inspektoru Eberhardu Mocku, kojima se radnja odvija u međuratnome razdoblju u Wrocławu. Tadašnja pripadnost grada Trećem Reichu objašnjava zašto se u naslovima romana pojavljuje naziv Breslau. Romani Krajewskog prevedeni su na 18 jezika, a na hrvatskome su dostupna prva tri od ukupno šest dijelova ciklusa: Smrt u Breslauu (Śmierć w Breslau), Kraj svijeta u Breslauu (Koniec świata w Breslau) i Sablasti u Breslauu (Widma w mieście Breslau). Kritičari koji su analizirali fenomen popularnosti ovih romana smatraju da se njihov uspjeh prvenstveno temelji na korištenju formule retro-krimića koja se do tada tek sporadično pojavljivala u poljskoj kriminalističkoj književnosti, a koja je, kako sam već prije spominjala, karakteristična za suvremenu produkciju i u znatnoj mjeri pridonijela oživljavanju žanra. Smještanje radnje u dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća, obilježene ekonomskom krizom, porastom političkog ekstremizma i predosjećajem sve bližeg rata, imalo 442

11 Katarzyna Kubiszowska Zločin à la polonaise ili suvremeni poljski kriminalistički roman je značajan utjecaj na kreiranje guste, mračne atmosfere dekadencije i raspada, koja čini bitnu kariku u kreaciji ontologije stvorenog svijeta. To pitanje dobro ilustrira sljedeći citat: Svijet je plamtio, ljubavnici su si odgrizali usne, vjerolomne žene iznevjeravale muževe na bazenima, muzikalne plavuše blagoga dječjega glasa klečale pred aristokratima željnim podražaja, a prijatelji su zaboravljali na svoje prijateljstvo. Svijet je plamtio, a Lukrecije pjesnik vatre uživao je neki opijat koji ga je trebao učiniti privlačnijim hladnoj odabranici, a koji je istodobno bio uzrokom njegova bezumlja. Svijet je plamtio, a ravnodušni su bogovi sjedili apatično, ne čineći ništa i besciljni u luksuzima međusvjetova (Krajewski, 2010a: 123). Uostalom, isto tako treba spomenuti da je prema većini kritičara komercijalnom uspjehu ciklusa o Eberhardu Mocku u znatnoj mjeri pridonio stil kojim se služi Krajewski, a koji, između ostalog, karakteriziraju lapidarnost, blaga jezična arhaizacija, kao i uplitanje naziva i pojmova iz njemačkog jezika (u cilju prikazivanja etničkog razlikovanja grada) te latinskih, grčkih i francuskih poslovica, što pruža čitateljima osjećaj kontakta s književnošću većih zahtjeva. Također ne treba zanemariti ni činjenicu autorova doista velikog znanja o svojem rodnom gradu, što mu je omogućilo vjerno prenošenje topografije predratnog Wrocława (zbog toga se Krajewskog drži i pretečom urbanoga krimića), kao ni njegovo odlično poznavanje kulture i običaja međuratnog razdoblja, za što svako toliko pronalazimo dokaze na stranicama njegovih romana. Valja se nakratko zadržati na spomenutom motivu grada budući da se fokusira na nekoliko zanimljivih pitanja. Upravo se na primjeru rekonstrukcije topografije predratnog Wrocława i brige o vjernosti povijesnim činjenicama (kao i o vjerodostojnosti medicinskih podataka) najbolje vidi spisateljska tehnika književnika poznatog po pedanteriji, koji je za svojim sveučilišnim profesorima običavao ponavljati da dobar filolog u tekstu provjerava sve, uključujući i svoje prezime (Świetlikowska, 2009). To je bio veliki izazov ne samo zbog vremenske udaljenosti nego i s obzirom na kompliciranu povijest grada, koja je nota bene bila i jedna od autorovih inspiracija. U jednom od intervjua on o tome govori sljedeće: Zavolio sam grad jer je bio tajanstven. Za vrijeme mog djetinjstva i mladosti, 70-ih i 80-ih godina Wrocław su u službenom obrazovanju i propagandi tretirali kao grad čija je povijest započela upravo 45. godine. Prije je to bio pjastovski (Pjastovići prva poljska dinastija, moj komentar, K.K.), poljski grad. Zatim dugo, dugo ništa mrak koji je prekrivao povijest sve do 45. godine pa ponovno poljski Wrocław. Taj me mrak od malena jako zanimao budući da je sve što je prekrivenom tamom tabu tema koja nas zanima. Takvim tabuom bila je njemačka povijest Wrocława (Odrzańskie historie Marka Krajewskiego/Odranske priče Mareka Krajewskog, 2012). Potvrdu rekonstrukcijske revnosti nalazimo u njemačko-poljskom popisu naziva ulica i povijesnim planovima grada, koji su priloženi pojedinim dijelovima ciklusa. Zanimljivo je ipak to što je u stvaralaštvu Krajewskog, kako to primjećuje Małgorzata Kosmala, Wrocław istovremeno posve književni proizvod i korespondira s motivom tajanstvene metropole prepune opasnosti, koji se prvi put u književnosti 443

12 Zadarski filološki dani IV. zbornik radova pojavio pod utjecajem Tajni grada Pariza Eugènea Suea (Kosmala, 2007). S druge strane, Bartłomiej Krupa, koji smatra da je književnost ( ) element široko shvaćenog univezuma tekstova iz kojeg se mogu iščitati u datom trenutku dominantni diskursi, priznaje da proza vroclavskog pisca, zasićena brutalnošću i erotikom, odražava ne toliko duh vremena u kojem se odvija radnja, koliko prije svega osjetljivost i moralne norme svojstvene 21. stoljeću (Krupa, 2007). Drugim riječima, romani Krajewskog rekonstrukcija su običaja i morala međuratnog razdoblja, koja je ipak ostvarena kroz prizmu suvremenosti. Uostalom, isto tako treba dodati da se pod utjecajem knjiga vroclavskog pisca dogodila revolucija u promociji poljskih gradova. Naime, godine nakon izdavanja četvrtog toma pustolovina vroclavskog istražitelja (Festung Breslau), vroclavske su se vlasti, kao prve u Poljskoj, odlučile za kampanju na razini cijele Poljske koja je poticala na posjet gradu tragom junaka kojeg je stvorio Krajewski. Štoviše, na službenom internetskom portalu dostupna je mapa s označenim mjestima koja se pojavljuju u romanu uz kratka objašenjenja pojedinih zgrada (Brakoniecki, 2011). Kao drugu prednost ciklusa o Eberhardu Mocku navodi se kreativan pristup književnim konvencijama, preciznije povezivanje američkoga tvrdokuhanog crnog krimića s elementima, prije svega, trilera i horora. Posljedica toga značajna je brutalizacija žanra, o čemu najbolje svjedoči silueta glavnoga lika koji, doduše, jest inspiriran chandlerovskim junakom, ali i koji svejedno pokazuje višu razinu pokvarenosti i brutalnosti. Američki je detektiv kršio zakone i pribjegavao nasilju i ucjenama, ali je ipak sve to činio radi viših ciljeva. To isto, samo na definitivno rafiniraniji i sadističkiji način, radi i njegov vroclavski kolega, s time da mu ni ciljevi nisu uvijek čestiti. Često je riječ samo o osobnoj koristi visoku poziciju u policiji zahvaljuje u jednakoj mjeri vlastitim sposobnostima, kao i intrigama ili manipulacijama. Oba ova gospodina imaju i uspjeha među pripadnicama ljepšeg spola. Aduti Chandlerova junaka su izgled, oštar jezik i aura tajanstvenoga usamljenika. U slučaju inspektora Mocka, maloga i nabijenog alkoholičara, stalnoga gosta javnih kuća i nasilnika koji psihički i fizički maltretira obje svoje žene, odlučujuće značenje imaju njegovi prihodi i prestiž funkcije koju vrši. Na kraju ove kratke usporedbe treba reći da minimalizam estetskih i kulinarskih sklonosti Marlowa čini životnim nehajnikom u usporedbi s pedantnim šminkerom, poznavateljem gastronomije i načitanim intelektualcem (kao i autor djela, studirao je klasičnu filologiju i ljubitelj je antičke kulture) kao što je Mock. Ove osobine intelektualne i estetske rafiniranosti približavaju lik vroclavskoga istražitelja skupini ekscentričnih detektiva iz prve polovine 20. stoljeća. Kad govorimo o junacima, treba obratiti pozornost na činjenicu da su likovi u drugom planu (suradnik Smolorz, nadređeni Mühlhaus, patolog Lasarius i predstavnici kriminalnog podzemlja Wirth i Zupitza) isto tako izražajni i živopisni. Stilistiku horora najbolje pak dočaravaju fragmenti posvećeni zločinu i njegovoj žrtvi, što izvrsno oslikava sljedeći citat kojim dominiraju boje, mirisi i ostali anatomski detalji: Mock još nije vidio raskomadanog čovjeka. Nije 444

13 Katarzyna Kubiszowska Zločin à la polonaise ili suvremeni poljski kriminalistički roman pretpostavljao da mišići vrata tako tijesno s tri strane stišću krut i na segmente podijeljen grkljan, da ljudski zglobovi sadržavaju žućkastu ljepljivu tekućinu, da prepiljena kost ispušta užasan vonj. Nije dosad vidio odrezane prste koji plivaju u koritu ispunjenom krvlju, širom otvoren prsni koš, meso listova odvojenih od potkoljenice ni razbijeno koljeno u koje je zabijeno čelično dlijeto (Krajewski, 2010 a, str. 38). Kritika smatra da je senzualnost ove proze, koja je inače prepoznatljivi znak književnog stvaralaštva Mareka Krajewskog, inspirirana tradicijom crnog krimića i naturalističkog romana. Krimić je u neku ruku u osnovi predvidljiv i shematiziran tekst čija se formula relativno brzo iscrpljuje. Istina je da najviše volimo ono što dobro poznajemo. No, s obzirom na ipak ograničeni broj načina i motiva lišavanja života, čitanje sljedećih romana ne pruža nam više tako veliko zadovoljstvo kao na početku. Kraj tog tipa književnosti bio je samo pitanje vremena. Katastrofična proročanstva zasad se nisu ispunila, a krimić je putem inkorporacije elemenata drugih žanrova počeo dominirati na listi bestselera i, što je važnije, prestao biti percipiran isključivo u kategorijama zabavne književnosti. Analize najnovijih romana koji se jasno razlikuju od klasičnih krimića uglavnom se koncentriraju na to u kojoj se mjeri dana pozicija upisuje u kanon (drugim riječima, u kolikoj se mjeri služi šablonama tipičnima za žanr), a u kojem od njega odstupa i modificira ga. Polemika Małgorzate Kosmale i Bartłomieja Krupe o poetici romana Krajewskog koja se vodila u časopisu Podteksty tekla je upravo tako, pri čemu je Kosmala ukazivala na elemente podudarne s tradicijom, a Krupa se koncentrirao na inovacije. Našim razmatranjima posebno su korisna dva zapažanja koja se nameću nakon čitanja tekstova obaju znanstvenika. Prvo se tiče odvažne erotike i velike količine brutalnosti, koje se navodi na prvom mjestu kad govorimo o ciklusu koji opisuje pustolovine Eberharda Mocka. Naravno, one ne predstavljaju potpuni novum na polju kriminalističkih romana, jer su se pojavili već u crnom krimiću. Ipak, u tekstovima Krajewskog one su predstavljene izrazito plastično i eksplicitno te čine bitnu fabularnu liniju. Shvaćajući to pitanje u dijakronijskoj perspektivi, možemo reći da se razlika između klasičnih krimića i stvaralaštva Krajewskog zasniva ne toliko na (novoj) kvaliteti, koliko na kvantiteti. Drugim riječima, imamo posla s intenzifikacijom i stavljanjem u prvi plan elemenata koji su se još prije pojavljivali u kriminalističkim romanima. Druga se opaska tiče ontologije stvorenog svijeta. Pri razmatranju ove problematike valja se pozvati na mišljenje Karin Molander Danielsson o relaciji između mjesta zločina i njegove vrste te reakcije okoline. Citirajući W. H. Audena, skandinavska znanstvenica mjesto radnje u britanskim detetivskim romanima određuje kao Dobro Mjesto, svojevrsnu presliku mitskog Raja. Ono je, naime, centralizirani, racionalizirani svijet, gdje se ništa ne događa slučajno nije dovoljno što je zločin uvijek motiviran, nego su tu još i racionalni motivi koje mi čitatelji, istina, ne podupiremo, ali smo ih ipak u stanju u potpunosti razumjeti. U takvom svijetu ubojstvo je shvaćeno kao prijestup učinjen ne samo protiv pojedinca nego i čitavog društva (čijim je 445

14 Zadarski filološki dani IV. zbornik radova malim, ali neotuživim dijelom bio pojedinac) i njegovih vrijednosti. Detektiv, koji žudi za otkrivanjem krivca, djeluje u korist društva i u ime njegova dobra. S druge strane, velika metropola, u kojoj se najčešće odvija radnja američkih crnih krimića, jest arhetipskim Lošim Mjestom. Tu su, izuzevši detektiva, zli i pokvareni ne samo ubojica nego i ostali junaci. To je apsolutno decentralizirani, atomizirani svijet gdje ljude ne povezuju nikakve društvene veze. U tom prostoru u kojem vlada nedostatak bilo kakvih pravila i smisla, jedinom postojanom točkom, izvorom značenja, kako kaže jedan od znanstvenika, jest glavni junak i njegov etos. Budući da sam Krajewski priznaje da su mu neposredna inspiracija bili romani Raymonda Chandlera, moglo bi se ustvrditi da je taj predratni Wrocław koji je stvorio po uzoru na američki crni krimić prostor zla i kaosa, a posljednji pravednik njegov glavni junak. To je u načelu opravdana tvrdnja, pri čemu nam se ovdje pristoji vratiti prethodnom dijelu izlaganja koji se ticao strategije intenzifikacije izabranih elemenata tipičnih za kriminalističku književnost koju je autor odabrao. Pošto je svijet romana Krajewskog, kako primjećuje već citirani Krupa, jednostavno u potpunosti obeščašćen svijet, predstavlja iskuljučivo profanum (Krupa, 2007). Na postavljanje tako drastične dijagnoze znanstvenika je navela ne samo slika stvorenog svijeta (u kojem dekadentno stanje pojačava specifična atmosfera međuratnog razdoblja) nego, prije svega, osobina glavnog junaka, čiji je moral isto tako upitan kao i moral ubojica koje goni. Tim samim imamo, dakle, ponovno posla sa strategijom pojačavanja pojmova već otprije prisutnih u kriminalističkoj književnosti. Recept za krimić koji je priredio Krajewski pokazao se komercijalnim pogotkom u sridu, pa je pisac, kako i pristoji vještom obrtniku, odlučio ne eksperimentirati, što dokazuju njegovi romani objavljeni u razdoblju godine. Promijenila se, doduše, scenografija Wrocław je zamijenio predratni, još uvijek poljski Lavov 5, a brutalnoga Mocka distancirani inspektor Popielski no formula je ipak ostala ista: crni tvrdokuhani krimić s dodatkom horora u retro-kostimu. 6. Zaključak Kriminalistički roman trenutačno je jedan od najpopularnijih žanrova u Poljskoj, što potvrđuju ne samo brojni prijevodi nego i broj objavljenih djela poljskih autora na godišnjoj razini. Imajući na umu tu činjenicu, mladi pisci često odlučuju debitirati upravo krimićima, a od njih ne zaziru ni poznati i priznati pisci. Autori najradije posežu za provjerenim shemama poput retro-krimića ili društveno-običajnog krimića, no ipak se sve češće okušavaju u dosad slabo zastupljenim žanrovima u poljskoj književnosti, kao što je primjerice political ficti- 5 Saznavši za uspjeh knjiga Krajewskog, gradonačelnik Lavova dodijelio mu je dvotjednu spisateljsku stipendiju, što je izravno utjecalo na njegovo stvaralaštvo, i istovremeno postalo reklamom za grad (Brakoniecki, 2011.). 446

15 Katarzyna Kubiszowska Zločin à la polonaise ili suvremeni poljski kriminalistički roman on (Artur Baniewicz). Relativno rado eksperimentiraju i s povezivanjem žanrova, što je rezultiralo pojavljivanjem na tržištu, između ostalog, kriminalističkog romana s elementima fantasyja (Anna Końtoch), kriminalističkog romana iz svijeta umjetnika i boheme (Marcin Świetlicki) te postmodernističkog krimića (Adam Ubertowski). Rezimiramo li, možemo reći da se na polju suvremene poljske proze kriminalistički roman ističe ne samo kvantitetom nego i kvalitetom te raznolikošću ostvarenja, što nam omogućuje ustvrditi da je prvo desetljeće 21. stoljeća u poljskoj književnosti nesumnjivo proteklo u znaku krimića. Izvori i literatura Brakoniecki, Bożydar, Korzyści z kryminałów w starych dekoracjach, Polska The Times, ( ) URL: ( ). Burszta, Wojciech, C z u b a j, Mariusz, Krwawa setka. 100 najpopularniejszych powieści kryminalnych, Warszawa, Czubaj, Mariusz, Nie dla idiotów, Polityka, 2009, br. 13, str Czubaj, Mariusz, Etnolog w Mieście Grzechu. Powieść jako świadectwo antropologiczne, Gdańsk, Głowiński, Michał, Kostkiewiczowa Teresa, Okopień Sławińska Aleksandra, Sławiński Janusz, Słownik terminów literackich, Wrocław, Historia kryminału, internetski portal Klub kryminalny, URL: ( ). Kosmala, Małgorzata, Na marginesie artykułu Bartłomieja Krupy, časopis Podteksty, 2007, br.3 te na URL: nr=10&dzial=13&id=242 Krajewski, Marek, Smrt u Breslauu, Zagreb, Krajewski, Marek, Kraj svijeta u Breslauu, Zagreb, 2010 a. Krajewski, Marek, Sablasti u Breslauu, Zagreb, 2010 b. Krupa, Bartłomiej, Poetyka powieści Marka Krajewskiego, časopis Podteksty, 2006, br.4 te na URL: l=4&id=158 ( ). Krupa, Bartłomiej, Odpowiedź na tekst Małgorzaty Kosmali, časopis Podteksty, 2007, br.3 te na URL: &dzial=13&id=244 Lista 2010 (bilanca godine), ( ) URL: pl/content/view/2583/39 ( ). Mandić, Igor, Principi krimića, Beograd, Molander Danielsson, Karin, The Dynamic Detective. Special Interest and Seriality in Contemporary Detective Series, Uppsala, Mrowczyk Ewa, Całe zdanie czytelnika. O kryminałach Joanny Chmielewskiej, časopis Dekada literacka, 1995, br.10 te na URL: pl/?id=2474 ( ). 447

16 Zadarski filološki dani IV. zbornik radova Odrzańskie historie Marka Krajewskiego ( ), URL: ( ). Pavličić, Pavao, Sve što znam o krimiću, Zagreb, Rolo, Charles, Jacques, Metafizika zločina za milijune, Mogućnosti, god. XVII, 1970, br. 3 4, str Siewierski, Jerzy, Powieść kryminalna, Warszawa Świetlikowska, Jolanta, Autor musi być pokorny (intervju s Marekom Krajewskom), , URL: orny ( ). Szybka Beata, Renesans polskiej literatury kryminalnej, , URL: ejaslo.pl/news/2326/renesans-polskiej-literatury-kryminalnej.html ( ). Wilson, Edmund, Zašto ljudi čitaju detektivske priče?, Mogućnosti, god. XVII, 1970, br. 3-4, str Żbikowska, Marta, Zbrodnia czai się w mieście, Kultura miasta 2009, br. 1, s ZBRODNIA A LA POLONAISE CZYLI WSPÓŁCZESNY POLSKI KRYMINAŁ Streszczenie Początkowo traktowany z dystansem w ciągu ostatnich kilku lat kryminał stał się najpopularniejszym gatunkiem w obrębie literatury popularnej w Polsce. O skali tego fenomenu najlepiej, oprócz liczby wydawanych tytułów, świadczą liczne portale internetowe, festiwale oraz nagrody. Rodzima produkcja jest ponadto systematycznie uzupełniana kolejnymi tłumaczeniami najciekawszych zagranicznych pozycji. Rozwój kryminału jako gatunku prowadzi w stronę synkretyzmu pojawiają się książki kryminalne z elementami obyczajowymi, fantasy czy wątkami gejowskimi, jednak największą popularność zdobyły tzw. kryminały w stylu retro, których akcja rozgrywa się w przeszłości, jak w przypadku przetłumaczonych również na język chorwacki książek Marka Krajewskiego, który dał się poznać szerszej publiczności jako autor powieści rozgrywających się w multietnicznym Wrocławiu w czasie drugiej wojny światowej. Celem pracz jest przedstawienie przeglądu współczesnej polskiej prozy kryminalnej ze szczególnym uwzględnieniem cyklu powieściowego Marka Krajewskiego, który stanowi doskonałą egzemplifikację współczesnych przemian gatunku. SŁOWA KLUCZOWE: kryminał retro, kryminał miejski, Marek Krajewski, współczesna literatura polska 448